.marginalno.

Svatko nosi svoj križ. Moji starci nose mene, ja nosim pederluk i tako u nedogled. Najdraže bi mi ipak bilo da se zemlja raspadne na komadiće i da se naruši sklad tzv. heteroseksualnog svemira - tj. da se pokaže kako jedna nestala planeta može promijeniti svemir. Tako je i sa nama pederima - hop jedan gen se malo smotao i voila - peder. Fascinantno mi je kako naizgled mikroskopska stvar može odrediti cijeli život čovjeku. Promjene u svemiru lako se prihvaćaju, u njemu se stalno gase zvijezde, nestaju planeti, a opet mi ga takvog prihvaćamo, svakim danom sve više mijenja izgled, uzimamo to zdravo za gotovo. No, ukoliko se promjene dogode na nekom čovjeku - to odmah osuđujemo. Nije li pomalo glupo kada osoba koja voli lizati noge prokomentira nekog hendikepiranog kao frika? Well, događa se stalno, svijet se vrti oko toga - kakav je tko, kako izgleda, što radi u svoja četiri zida. Najdraže nam je komentirati tuđu intimu, dok o vlastitoj zaziremo progovoriti. Svatko od nas nosi svoj križ - netko je peder, netko voli jebati životinje, netko voli mirisati noge, netko voli kada mu se partner/ica popiša u usta, no najteži je križ onaj kojeg svi vide. Zato svima koji osuđuju ljude s križem želim da i oni bar na tren ponesu križ koji su osudili pa da vide kako je to. A onima koji pomažu nositi tuđi križ zajedno sa svojim na leđima želim da konačno stignu do kraja puta, odbace svoj i vrate se te ponovno pruže podršku drugima.