Štajerska in my heart
|
I tako mi bili u Beču. Nas sedam, da budem precizan. Našli smo se pred Lisinskim oko deset, tj., u Lisinskom, gdje popismo jutarnja pića. Dakle, čajeve, kave i ine pizdarije. Gospon Žarko je zagrijao svoj, u Njemačkoj proizvedeni kombi marke VW, te smo oko pola jedanaest posjedali u njega i zapičili prema prijestolnici bivše, bivše, bivše države. Pljosku sa rakijom nisam ponio, jer sam doma ustanovio da rakije nemam. Što inače nije slučaj u mojoj kući, jer rakije treba imati. Vrijeme se kratilo čitanjem OK-a, te zbijanjem šala u vezi kojekoga i koječega. U Beč smo pristigli negdje oko pola pet, a gužve u gradu nisu bile blage prema nama. Nije bila ni karta Beča, pa smo na trenutak malo zalutali, ali ispravljeno je sve, jer ipak svi smo mi nekad bili pioniri. A pionir uvijek zna kamo treba, jer ga k cilju vodi toplina iz srca druga Tita. Prva prava prepreka je bila kad nismo uspjeli naći ulicu u kojoj se nalazi klub. Tj, našli smo je, ali Beč je jedan čudan grad, gdje skoro sve ulice imaš u dvije verzije koliko se meni čini. Gürtel verziji i strasse verziji. Nama je trebala prva verzija, a mi smo se našli u drugoj. I bili zbunjeni, te balkanski. Ali, navodno simpatična gospojica iz neke turističke agencije nam je pokazala pravi put, te krenusmo put njega. I onda smo polako došli do druge prepreke. Našli smo prokleti Hernasler Gürtel, ali nikako da nađemo broj 72. Tj., Boden 72. I prođemo mi tako jebeni Gürtel dva puta i ništa. A onda shvatismo da pošto dvije strane Gürtela razdvaja pruga po kojoj piči nadzemna, tj. široka i nekoliko metara visoka građevina od austrougarskog kamena po kojoj šiba vlakčuga. I da se u toj "pruzi" nalaze ko neki lokalčići. To smo isto shvatili. Pa smo onda našli svoj jebeni boden 72, po kojem je klub očito i dobio ime B72. I bili smo sretni. I parkirali auto. Ravno ispred Pećina caffea. Nedaleko od Hotela Mate. I zida sa ucrtanim džinovskim U. Koje iznad ima mali križ. Bili smo doma, osjećalo se u zraku. Otišli smo do kluba, ne bi li podigli karte, ali nam je gospodin rekao da klub radi tek od osam, a bilo je pet. Band je izgleda baš bio došao, jer smo ih vidjeli kroz prozore, te smo im mahali kao da smo tinejdžeri, a oni žene sa plastičnim sisama. Zaključili smo da nema smisla oklijevati, već se odvuči do centra grada vlakom i pojest kakvu kobasicu ili turski specijalitet. Nakon kraćeg mantranja kojim vlakom do centra, ukrcasmo se na U6 i opičismo prema WestBanhoffu. Tamo pak sjedosmo na U3 i nekoliko stanica kasnije, eto nas na Stephansplatzu. Pa smo se tamo malo slikali, a onda krenuli po Kärntner Strasse naći nešto za izist, ae. I našli smo. Našli smo hram brze prehrane. Burger King!!! Veseo sam bio kao dijete koje je bilo na dijeti. Ušli smo unutra, u veliku prostoriju koja je sva bila secesijski uređena i naručili puno komada mrtvih životinja. Osim Anch_ia, jerbo mladić ne jede to. I tako smo malo jeli. A onda nam se pridružio Grozny. Naš drug sa foruma sa adresom u Beču. I odmah je sve bilo lakše, jer imali smo vodiča, pa nismo morali lutati. Krenusmo tako u šetnju, jer dogovor je bio da se ide u šetnju. Pa onda poslije iste do kluba gdje bi se pilo i zabavljalo na nama jedinstven način. Tako i bi. Samo što smo prije sjedanja na vlak za do kluba neplanirano stali pokraj jednog turskog štanda da ja malo prizalogajim. Ili je bilo planirano? Muahahahahhahaa. Uglavnom, pojeo sam jedan komercijalni kebapčić i u njemu našao dvije turske dlake. Nedugo zatim, bilo smo u klubu. Zapravo, ispred njega, jer nas picajzlasti Austrijanac nije htio pustiti unutra tek tako. A ne, morao je prvo posložiti svoj stolek, gdje će nam ubrzo naplatiti karte. I onda smo napokon ušli u klub. I nabavili si neke skupe pive. I bili živčani, jer je gospodin koji prodaje merchandise benda koji smo došli gledati nikako da otvori butigu. A htjeli smo riješiti sve kupovine prije, da bi bili mirniji poslije. Kad je mladić napokon reko: E sad može, navalili smo ko Kurdi na izvor pitke vode. I kupili svašta. Konkretno, ja samo majicu. U dobroj veličini ovaj put. Bilo je još dosta vremena do početka koncerta, pa smo sjeli na kat kluba i pili. Tamo je jedan alternativni Austrijanac zalio Groznog sa pivom, pa je bilo smiješno gledati zbunjenog Germana i ljutog Bosanca kako rješavaju nesuglasicu. No, sve se sredilo i uskoro su na stejdž stali Film School, predgrupa kojoj se Anch_io podosta veselio. Iako, iskreno, ne znam zašto. No, brzo su završili, pa smo još malo razgrnuli rigidnog Austrijanca, ne bi li došli do boljih mjesta. Austrijanac nije bio sretan zbog toga, pa je palo i nekoliko riječi u vezi toga. No, zanemarivo. Da je došlo do nečeg, hrabro bi branili svoju čast. Pivskim flašama i šakama. Ali nije došlo do ičega. I onda je počeo koncerat. I bio je dug i lijep i baš super i svirali su sve dobre stvari i pjevač se napio ko guzica i na zadnjoj stvari mu je čaša "ispala" iz ruke. Shvatio je da je među svojima. Nakon svirke kupili smo pive, a PrittPen je naganjala članove Nationala po klubu ne bi li osigurala njihove potpise. Usput im je rekla da smo prevalili 400 kilometara zbog njih, a oni bi na spomen Zagreba bili sretni, jer tamo im je bilo lijepo. Lijepo je bilo i nama, jebem Vam mater, dođite jope tu. Oko dva smo krenuli iz Beča prema domaji. U domaju smo došli oko sedam ujutro. Uspio sam sklopit oko na nekih trifrtalj sata kroz Sloveniju, ali to je bilo to. Vrijeme se kratilo pjevanjem raznih pjesama i ostalim stvarima. Spavanje je bilo jedno od njih. Samo ne za mene. Jučerašnji radni dan na poslu nikako da završi, a glava je svako malo htjela otpast sa ramena i jedva sam čekao povratak doma i topli krevetac. Ali, kako to već biva, čim sam stupio u stan, prestalo mi se spavati i zaspao sam tek oko jedan ujutro. Sad idem doma. Baranjelovski!!!! P.S. Slike ko oće vidjeti, može ovdje. |
