….
Utorak. Tog dana probudila sa ranije nego inače. Bilo je negdje sedam sati. Dan joj je sporo prolazio. Nije bila dobre volje. Padala je u depresiju, cijelo vrijeme mislila je na njega. Gledala slike,slušala one njegove pjesme i duboko se nadala njegovoj poruci, njegovom pozivu. Rekli su joj da nada umire zadnja. I unatoč tome što je bila pesimist vjerovala je. Došla je i večer. Nije više mogla izdržati. Poslala mu je poruku. Da joj jako nedostaje. Nije se nadala odgovoru, ali ga je dobila. Pozvao ju je da dođe u obližnji kafić, gdje on radi. Naravno, prihvatila je poziv. Osjećala se čudno, izgubljeno. Kao da će se prvi put sresti s njim. Bilo ju je strah kako će ju on gledati. Nije znala kako se mora ponašati. Kroz tijelo su joj prolazili trnci, milijun različitih osjećaja. Nije znala što je čeka. Prije ponoći krenula je prema kafiću. Ulične svjetiljke već su se ugasile te je bila okružena samo tamom. Magla u daljini. Hodala je tako, tih tri minute. Njoj je to izgledalo kao da hoda već cijelu vječnost. Došla je u kafić.
On joj je otvorio vrata. Dočekao ju je sa osmijehom. Ona je drhtala. Nije mogla progovoriti ni jednu riječ. Samo ga je gledala onako tužnim pogledom. Srce joj je kucalo najbrže što je moglo.
Još više je sada bila sigurna u svoje osjećaje. U to da ga stvarno voli. Razgovarali su o svemu. Čak ju je i uspio nasmijati. Gledala je u njega u te njegove smeđe oči. Vidjela je kako je sretan i nije mu tu sreću htjela uzeti ili uništiti. Samo je poželjela da i njene oči tako sjaje, bar jedanput u životu. I opet je vidjela svaki njegov pogled koji je bio upućen samo njoj. Nadala se njegovom zagrljaju, njegovom poljupcu
,ali to joj nije bilo tako važno.
Bila je sretna jer je bila s njim, jer je bila kraj njega i jer je gledala kako je sretan. Možda joj je sada malo žao što ga nije zagrlila, što ga nije poljubila ali vjeruje da će biti još prilika za to…jednog dana.. Nije mogla vjerovati kako je opet postala drugačija. Čudnija još više nego je bila. Možda mu je morala pokazati kako joj je teško bilo, možda je morala pokazati svoje osjećaje, ali ne! Nije htjela upropastiti taj trenutak kad je on pogledao nju, a ona njega. Osjetila je taj njegov pogled na sebi. Zajedno su izašli iz kafića. Znala je da sada odlazi k njoj. Zbog toga je i plakala na putu do kuće, okružena maglom i mrakom. Postavljala si je svakakva pitanja, no ni na jedno
pitanje nije mogla pronaći odgovor. Pogledala je u nebo, bilo je tako prazno i sivo kao i njena duša. Samo je zaželjela jednu želju… da ponovno vidi njegove oči…Iz oči joj je lagano krenula suza…nasmijala se samo zato jer je znala da je on sretan!!!............................
......SRETAN TI ROĐENDAN MANČO....
.... SRETAN TI ROĐENDAN,BEIB!....