Bolesno stezanje grla, pritisak u očima dok na površinu probija nemir u obliku kapi, mučnina, strah, nelagoda...ruke nekoga tko te je volio obavile su tvoju zamjenu. Oči čovjeka koji je samo tebe gledao usmerene su tebi iza leđa. Riječi nekada upućivane tebi, sada su izgovorene onome tko te je naslijedio, a povremeno ne znam kako to prihvatiti. Povremeno zaboravljam tko sam i uporno stvaram kaos u svom životu, pravim si nepotrebne probleme, samo da ga učinim zanimljivim sebi. Samo da se osjetim živom. Pretvaram se u nekoga koga se bojim. Nekoga tko se povlači kada se treba boriti, tko navlači neprobojni oklop kada se na putu nazire dolazak rata. Postajem netko tko život provodi u teoretiziranju umjesto da nešto učini. A onda se povremeno dogodi neka sjajna zamisao, nešto što te pokrene, pa nestane kada postane malo teže. Bojim se, opet. Pravim planove, zaboravljam ih, misli su mi se rasule i prekrila ih je zemlja. Nemam snage da ih ponovno iskopam i zalijepim. Gdje je nestala ona ja od nekada?
dan obojen trudnim oblacima
i nagriženom sivoćom neba
truli dah vjetra zapleten
u riječi
neizgovorene
prsti s kojih se širi
ljut miris duhana
i udarci ritmični, nemirni
pod stolom
besmisleni
nešto opet viđeno
možda zadnji put
tako često možda, a znamo svi
da će se ponoviti već s jutrom
i unedogled
nestajem i postajem
što sam bila
što ne želim biti
ali vratit ću se bolno hrabra
nakratko
|