dijamantni dvorac
28.05.2014., srijeda
Bivša vlasnica klinika za abortus: „Stvorili smo potrebu za abortusom namečući djeci seksualni odgoj“
|
OTTAWA, 12. 5. 2014.– „Kako prodati abortus? U SAD-u je to vrlo jednostavno. Činite to putem seksualnoga odgoja“, rekla je prisutnima na Rose Dinner bivša vlasnica klinika za abortus, Carol Everett, (National March for Life, Ottawa, Kanada). Everett, koja je vodila lanac od četiri klinike za abortus u Teksasu između 1977. i 1983., gdje je abortirano više od 35 000 nerođene djece prije njezine šokantne preobrazbe i odlaska iz industrije, rekla je sudionicima večere da je imala cilj obogatiti se prodajući abortus tinejđericama. „Za cilj smo postavili da svaka djevojka u dobi od 13 do 18 godina učini 3-5 abortusa jer u industriji abortusa zaradiš tek onoliko koliko abortusa izvršiš“, rekla je. Svakim novim izvršenim abortusom, postajala je malo bogatija. Ali kako bi dosegla svoj cilj, Everett je prvo morala stvoriti „tržište za abortus“. To je značilo predstaviti seksualnost djeci na potpuno drugačiji način od onoga kako su na nju gledale prijašnji naraštaji. I to od najranije moguće dobi. „Počeli smo u vrtiću. Stavili bismo djecu u krug i postavljali im svima jedno pitanje: ‘Kako tvoji roditelji zovu tvoje intimne dijelove?’“ „Vi i ja znamo da svaka obitelj u ovoj sobi ima drugačije ime za intimne dijelove. Dakle, dok dođete do trećeg ili četvrtog djeteta, djeci je jasno da roditelji ne znaju što ona imaju. Ali mi znamo. Rekli smo im: ‘Dečki, ovo je što vi imate i cure ovo je što vi imate, i nemojte se sramiti svojih intimnih područja.’“ Objasnila je da seksualni odgoj u najranijoj dobi ima cilj izbrisati, kako kaže, „prirodnu čednost“. Sve je bilo osmišljeno da bi odvojili djecu od njihovih vrijednosti i roditelja. U trećem razredu, djeci su pokazane jasne sheme kako imati spolni odnos. U četvrtom razredu, djeca su ohrabrivana da masturbiraju, ili sami ili u skupinama istoga spola. U petom i šestom razredu, Everett je osobno povezala seksualni odgoj s abortusom. „Moj cilj bio je da stupe u spolne odnose i istovremeno koriste kontracepcijske pilule za koje smo znali da ne će djelovati. Kako smo to postigli? Dali smo im nisku dozu hormona koja se, kako bi spriječila trudnoću, mora uzeti svaki dan u isto vrijeme. A znate da nema tinejđera koji rade sve u isto vrijeme, svakodnevno.“ Everett kaže da djevojka koja koristi kontracepcijsku zaštitu, misleći da je sigurna, u prosjeku češće stupa u odnose od one koja ne koristi zaštitu. „Kako zaštita nije funkcionirala, mogli smo ostvariti cilj od 3-5 abortusa u dobi od 13-18 godina.“ Također kaže ako je seksualni odgoj izveden ispravno, kad ako djevojka zatrudni, ona misli da ima samo jedan stvaran izbor. „Nazvat će našu kliniku jer joj je rečeno da smo ‘pro-choice.’“ Da bi osigurala što je moguće više abortusa, Everett je učila zaposlenike da uzrujanim pozivateljicama prikažu abortus kao jedino moguće rješenje. „Kad bi nam telefon zazvonio, bili smo spremni. Učili smo djelatnike da odgovaraju na pozive poput prodavača. Prodavali su putem telefona, ali nismo ih mogli zvati prodavačima, to je pregrubo. Zvali smo ih savjetnicima. Učili smo ih kako po obrascu zaobići svaki mogući prigovor. To je ono što prodaje, zar ne? Nadići svaki prigovor i doći do jedinoga rješenja – abortusa.“ Bivša vlasnica klinike kaže da je znala da je njihova strategija uspješna kada je mlada žena posjetila kliniku da bi pobacila po deveti put. „Abortus je metoda kontracepcije u mojoj zemlji, ponavlja se u stopi od 45%. I usuđujem se reći da je isto i u vašoj zemlji.“, rekla je. Everett je opisala svoj čudesan put napuštanja industrije abortusa i predanja svojega života Bogu. Godine 1995. osnovala je Heidi Group, neprofitnu organizaciju koja pomaže ženama koje prolaze krizu u trudnoći. Organizaciju je nazvala po jednom od vlastitoga nerođenog djeteta, koje je pobacila 1973. godine. Upozorila je roditelje da ne ignoriraju što njihova djeca uče u školi vezano uz seksualni odgoj. „Saznajte što koriste u poučavanju vaše djece i unučadi, koju literaturu i koje metode. Ključno je znati jer se djeca posrame i ako je djetetu neugodno zbog onoga što je čulo, ne će doći kući i ispričati vam to.“ „Ohrabrila bih vas da odete u nacionalnu knjižnicu i u školu te saznate što koriste kao literaturu za seksualni odgoj.“, rekla je. http://www.vigilare.org/hr/kultura-zivota/bivsa-vlasnica-klinika-za-abortus-stvorili-smo-potrebu-za-abortusom-namecuci-djeci |
18.05.2014., nedjelja
Pomoć područjima pogođenima poplavama u RH
|
Hrvatski Crveni križ pokrenuo je apel za prikupljanje pomoći stanovnicima koji žive na područjima pogođenima poplavama u Republici Hrvatskoj. Donacije se mogu uputiti: uplatama na broj računa IBAN: HR 6923400091511555516 poziv na broj 08* (primjer internet uplate i opće uplatnice) pozivom na donatorski telefon broj 060 90 11 (6,25 kn, PDV uključen)** on-line donacijama na internetskim stranicama Hrvatskog Crvenog križa. Sve on-line uplate izvršene putem PBZ Carda, uplate u poslovnicama Privredne banke Zagreb i Zagrebačke banke oslobođene su bankovnih naknada. *Prilikom uplate iz inozemstva koristite SWIFT: PBZGHR2X **Telefonski operator: Moj telekom d.o.o., Trg Krešimira Ćosića 11, Zagreb, MB 02497913, tel. 01/3659-058 U svezi donacija hrane (isključivo trajnih namirnica) i vode, mole se građani kontinentalne Hrvatske da svoje donacije donesu u svoja općinska ili gradska društva Hrvatskog Crvenog križa. Adresar društava Crvenog križa dostupan je na našim web stranicama (desno). U Zagrebu, donacije hrane i vode donesite u Hrvatski Crveni križ, Ulica Crvenog križa 16 u vremenu od 8 do 20 sati. Građane Primorja, Dalmacije i otoka molimo da ne sakupljaju hranu i vodu već da, ukoliko mogu i žele pomoći učine to pozivom na donacijski telefon ili uplatama na broj računa. Ukoliko građani Primorja, Dalmacije i otoka žele sakupljati hranu i robu za ljude s poplavljenih područja, Hrvatski Crveni križ će organizirati prijevoz (op. Robert Markt, izvršni predsjednik Hrvatskog Crvenog križa). Djelatnici i volonteri društava Hrvatskog Crvenog križa prikupljaju podatke o mjestu smještaja osoba evakuiranih s područja pogođenima poplavama u Vukovarsko-srijemskoj županiji (Vinkovci i Županja). U privitku nalazi se popis evakuiranih osoba i mjesto smještaja. Podaci se ažuriraju kako pristižu iz prihvatnih centara. Građani koji ne mogu stupiti u kontakt s članovima obitelji i prijateljima na poplavljenim područjima mogu kontaktirati Službu traženja Hrvatskog Crvenog križa na broj telefona 01/4655-814 ili 01/4655-813. Zahvaljujemo na svim donacijama, a sredstvima javnog priopćavanja zahvaljujemo na medijskoj potpori. http://www.hck.hr/hr/brze-novosti/pomoc-podrucjima-pogodenima-poplavama-u-rh-60 |
14.05.2014., srijeda
Bradati pjevač
|
Austrijski transvestit Conchita Wurst odnosno Thomas Neuwirth nakon pobjede na Eurosongu, kako izvješćuju mediji, dočekan je kod kuće kao kraljica. Bradati momak odjeven kao žena, s dugom kosom, umjetnim trepavicama i u dugoj večernjoj haljini, preko noći je postao zvijezda zapadne Europe. Moram priznati da mi je kao, pretpostavljam, razboritom čovjeku, gotovo nemoguće pronaći trunak logike i zdravog razuma da bih shvatio oduševljenje europske publike bradatom pjevačicom. Doista, ne znam što bi u tom slučaju trebalo slaviti, odakle toliko euforije oko činjenice da je bradata žena pobijedila na Eurosongu. Donedavno, zdrav razum je govorio da je bradata žena oksimoron i da žena koja brije bradu i brkove ima ozbiljan hormonalni poremećaj. Danas, kriteriji su se promijenili, barem u EU: poželjno je biti oduševljen bradatim transvestitom, iako mi nije jasna motivacija – je li zato što živimo u vremenu u kojemu bi trebalo biti normalno da žene budu bradate, ili zbog same travestije koja postaje „mainstream"? Na koncu, čovjek se pita što Conchita Thomas Wurst uopće ima sa ženama i ženstvenošću? Da sam žena zasigurno ne bih želio da me zastupa bradati transvestit. O čemu je onda riječ? Čemu se treba pljeskati? Njegovoj pjesmi i nastupu? Očito je da u ovom slučaju nije u prvom planu njegovo pjevačko umijeće nego jednostavno – kontroverza, kako rekoh, oksimoron koji strahovito uzbuđuje zapadni svijet. Klatno povijesti ide iz krajnosti u krajnosti. Nekada su se u putujućim cirkusima ljudi s izrazitim malformacijama i tjelesnim manama („čovjek-slon"..), pa tako i bradate žene nehumano i okrutno prikazivale kao – nakaze. Naravno, takva nečovječnost ne može imati nikakvog opravdanja. Ali to ne znači da treba ići u drugu krajnost – pa takve ljude i danas izlagati na sceni kao senzacije novoga i „drukčijega". Nije li oduševljenje današnje publike bradatom ženom jednako u osnovi morbidno kao u neka druga vremena kad im se u cirkusima masa izrugivala – nije li to ista potka senzacionalizma i naslade nečim paradoksalnim i apsurdnim? U Ionescovoj drami apsurda „Ćelava pjevačica" prije više od šezdeset godina prikazan je početak destrukcije ljudskog jezika i komunikacije, na groteskan način upućeni smo u labirint ljudske otuđenosti. Ćelava pjevačica se u tom djelu samo jednom spominje, ona se ne pojavljuje kao lik, ali ostaje u podsvijesti naše civilizacije kao paradigma koja asocira na teatar apsurda, i na sam život koji poprima konture apsurdnosti u svojim dekonstrukcijama. Nije slučajno da bradata pjevačica asocira na tu Ionescovu dramu, koja je – gle slučajnosti – prvi put izvedena 11. svibnja 1950. godine, skoro pa na datum trijumfa austrijske bradonjice. Sam nastup bradate pjevačice, pa ni njezina/njegova pobjeda ne bi bili toliko apsurdni da nije kontekst u kojemu se sve to događa, i provala oduševljenja – da je, eto, Zapad toliko sretan što je emancipirao žensku bradatost, makar iza svega toga bio i jedan muškarac. Žene opet nitko ništa nije ni pitao. Euforija koja se podigla oko Conchite/Thomasa je zapravo pravi teatar apsurda, i da Ionesco sve to vidi – ne bi trebao ništa više pisati. Apsurd živimo, posve otvoreno njegovoj razornosti. Nakon dekonstrukcije jezika i komunikacije, došli smo do dekonstrukcije logike, zdravog razuma, prirode i vizualnog....pojmovi ženstva i muževnosti izgubljeni su u vrjednosnom kaosu. U pobjedničkoj euforiji, Conchita/Thomas poručuje da želi usrećiti svijet – to je ono što bi nas trebalo najviše zabrinuti jer ne znam kako je taj dečko zamislio da donese sreću cijelom svijetu. Ako misli da bi žene trebale njegovati brkove i bradu kako bi nalikovale njegovoj viziji ženstva, onda bi mu trebala što hitnija stručna pomoć da ne bi sutra bila potrebna „usrećenom" svijetu. U Ionescovoj drami jedan lik pita – „Usput rečeno, što je s ćelavom pjevačicom? Gospođa Smith odgovara: „Još uvijek se češlja na isti način." Možda za nekoliko godina netko zapita: usput rečeno, a što je s bradatom pjevačicom? I dobije spreman odgovor: Eno je, još uvijek se brije na isti način. http://www.velecasnisudac.com/naslovna/kolumne/zoran-vukman/bradata-pjevaica |
03.05.2014., subota
Postcrossing
|
Postcrossing www.postcrossing.com je projekt namijenjen za razmjenu razglednica s korisnicima iz cijelog svijeta. Svaki korisnik koji pošalje jednu ili više razglednica nekom drugom korisniku u svijetu (adresa/adrese se dobiju nasumice) također će dobiti onoliko razglednica koliko je poslao/la od nekog drugog korisnika ovog projekta iz svijeta. Trenutno na ovom projektu sudjeluje 458,000 korisnika iz 218 zemalja svijeta (podaci veljača 2014.). Zahvaljujući ovom projektu poslano je preko 23 milijuna razglednica, a trenutno putuje 493,464 razglednica. Najviše razglednica poslano je iz: Njemačke, Sjedinjenih Američkih Država, Nizozemske, Rusije, Finske, Bjelorusije, Kine itd. Iz Hrvatske ima 476 korisnika, koji su poslali oko 37,500 razglednica, po čemu je Hrvatska na 42. mjestu. Postcrossing je započeo Portugalac Paulo Magalhăes 2005. s idejom: "Element iznenađenja primanja razglednica iz različitih dijelova na svijetu (za neke možda nikada niste čuli) može pretvoriti vaš poštanski sandučić u kutiju iznenađenja - a kome se to ne bi svidjelo?" Paulo je jedno vrijeme živio i u Ljubljani. Ja sam član postcrossinga od 2011. do danas. Dogodilo mi se puno toga neobičnoga, uzbudljivoga i čudesnoga preko postcrossinga. Ne radi se samo o razglednicama, nego i o upoznavanju s drugim ljudima širom svijeta, upoznavanju novih kultura i gledanju na svijet iz drugoga novoga kuta. Ovdje su neke od razglednica, koje sam dobio. Ako Vas je ovo zainteresiralo, predlažem Vam da se počnete baviti postcrossingom.  Rusija - ova razglednica je najvažnija za mene, od svih koje sam dobio  Rusija  Finska  Nizozemska  Singapur  Japan  Izrael  SAD  Poljska  Brazil  Rusija  Rusija  Rusija  Rusija  Francuska  Njemačka  Brunej  Bjelorusija  Ukrajina  Panama  Ukrajina  Novi Zeland  Rusija  Kanada  Rusija  Finska |
01.05.2014., četvrtak
Bookcrossing
|
Bookcrosing (eng. Bookcrossing) je praksa ostavljanja knjiga na javnim mjestima, da bi je netko drugi uzeo, pročitao i proslijedio dalje. Izraz je izveden od imena internetske stranice BookCrossing.com, koja je započela ovu praksu. Proces Osobe koje žele sudjelovati u bookcrossingu naprave profil na BookCrossing.com. Potom mogu registrirati neku knjigu koju daruju. Registracijom se dobiva jedinstveni broj „Bookcrosing ID“ (BookCrossing ID - BCID) pomoću koga se može pratiti kretanje knjige. Knjiga se obilježi brojem i adresom internetske stranice i ostavi na javnom mjestu (najčešće predvorje knjižnica) ili nekome pokloni. Slijedeći čitatelji knjige (koji je pronađu) mogu otići na internetsku stranicu i zabilježiti svoju lokaciju i dojmove o knjizi po njenom jedinstvenom broju. Tako se dobiva dnevnik, koji govori kuda je knjiga sve putovala i tko ju je čitao.  Povijest Ron Hornbaker došao je ideju onoga, što je danas poznato kao Bookcrossing u ožujku 2001.[1] Oko četiri tjedna kasnije, 17. travnja, pokrenuo je interentsku stranicu, koja se proširila širom svijeta.[2] U travnju 2003. bilo je preko 113,000 članova. Godine 2004., rječnik "Oxford Dictionary" uključio je riječ "bookcrossing" u popis riječi. U ožujku 2012., članstvo je premašilo milijun članova, a registrirano je 8,5 milijuna knjiga. U srpnju 2007., Singapur je postao prva službena Bookcrossing zemlja na svijetu. Inicijativu je pokrenula Nacionalna knjižnica Singapora s više od 2,000 mjesta u zemlji, gdje se mogu naći knjige vezane za bookcrossing. U Hrvatskoj BookCrossing je imao dobar početak u Hrvatskoj 2004. godine, zahvaljujući Velimiru Šubertu. Prisutan je u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Bjelovaru, Svetom Ivanu Zelini, Puli, Poreču, Osijeku, Labinu, Dubrovniku i drugdje, najviše u knjižnicama. |
