Drag djeco, htjeli ste još.
Nadam se da ćete imati strpljnja i podijeliti
i ovu priču samnom.
Znam da je puno riječi,
ali možete to vi...u dahu ;)
Svaku žlicu juhe osjećala je kao užareno tekuće olovo. Izluđivao ju svaki udarac iritantne stare ure na zidu, Neopisiva mučnina izjedala ju je iznutra, ali opet , nije se usudila pokazati niti najmanju emociju.
Apsolutno ništa što bi roditelje odvratilo od jela i dalo im priliku da postavi bilo kakvo pitanje.
Da samo znaju koliko je mrzila te nedjelje i zajednički ručak.
Ispod oka zurila je majci u tanjur. Koliko je još juhe ostalo. Koliko još mora utrpati u sebe prije nego sarkazam zamjeni jelo.
Da shvatili su dečko ju je napustio. Naravno, ona je kriva. Nije smjela izlaziti van do svoje dvadeset i pete. U školu, na faks , pa ravno doma. Učiti, a ne gubiti dane sa dečkima i propalicama.
Roditelji su joj izabrali školu, izabrali joj fakultet, a bogami i dečke. Mamine preporuke. Utjecajne obitelji.
Kasno je shvatila da ih skuplja kao pse po cesti. Niškoristi idioti.Imala je svoj mali stančić, a oni bi oj se spretno useljavali. I kada bi nestalo love i cuge u frižideru nestajali bi bez riječi.
Sama si kriva kad dopuštaš da te gaze!- skrivao se negdje promukao glas savjesti.
Ali kako to objasniti roditeljima. Draga moja trideseta ti je pred vratima, a pogledaj se. Cure u tvojim godinama odavno su udane, imaju djecu, a ti.
Oh što će nam ljudi reći.
O boli me kurac što će ljudi reći! – e kada bi se samo usudila to reći im. Sada, da smogne snage ustati! Sada dok sve ključa u njoj, ustati i stresti im sve u lice, hajde! Ustani! Ustani!
Pola sata poslije bila je nadomak stana. Već unaprijed je posegnula za ključevima u džepu. Još malo, još ova ulica. Još malo i doma sam, na sigurnom. Još malo i…
Prokleta ulica, zar nema kraja. Nikad kraja toj prokletoj ulici, rekla je sebi u bradu, zagrlila stup ulične rasvjete i…povraćala.
Rezanci iz mamine juhe, komadići krumpira i ostali dijelovi nesvarenog ručka zurili su u nju. I ona je zurila u njih. Palile su se prve ulične lampe a oni su se gledali. Ona i njen ispovraćani ručak. Dovraga, nisi mala francuzica, Emili da vidiš likove u oblacima ali koga vraga vidiš u svojoj bljuvotini, pokušavao je postaviti pitanje promukli glas savjesti.
-Vidim sebe. Vidim cijeli svoj život. Vidim bljuvotinu.
Osjetila je par šuštavih novčanica u đepu i navratila u dućan nadomak njenog ulaza. Danas je idealan dan da se ubije, pa makar u alkoholu. Prelazila je rukama po bocama viskija i prisjećala se kako sutra mora na posao.
Jebeni smrdljivi posao. Kancelarija sa glupim babama koje guraju u sve svoj nos. Mrze ju zbog njene stručnosti, mrze ju zbog njene mladosti. I jebeni glupi šef. Sa svojim jeftinim seksualnim ugnjetavanjima, nikome smiješnim forama. Sa izderavanjima radi vlastite nesposobnosti. Stara pederčina koja ju tretira ko roba. Kao psa!
Izabrala je neki burbon i kanticu sladoleda.
Pobacala je stvari sa sebe po podu, čim je ušla u stan i bacila se na krevet.
Prevrtala je tv kanale daljinskim i posegnula za bocom burbona. A onda je uzela telefonsku slušalicu.
Sjene na zidu plesale su pod svijetlom televizora u očekivanju da netko s druge strane podigne slušalicu.
- Trebaš mi. Hoćeš li navratiti ? Molim te.
* * *
Poljubac za poljupcem, bila je bliže vrhuncu. Osjećala je kao da će ju snažni drhtaji tijela odvojiti od kreveta, povući u zrak. , plahte su im skliznule sa tijela. Vrisak zadovoljstva još je odzvanjao u praznoj flaši burbona.
Dim cigarete podsjećao ju je na sve filmske stereotipe. Sada kad je bila toliko mirna, opuštena i zadovoljna. Izvukla je ruke iz njene kose i prislonila joj glavu na grudi. Obje su šutjele. Čak i kada su joj suze potekle po blijedoj puti njene ljubavnice.
Navrla su joj sjećanja. Jedina sjećanja ovih dana koja nisu proizvela napade mučnine.
U svoj magli mučnine života, prokrijumčarila je i jedan sretan trenutak, zaključan u dijelu svoje svijesti u koji niti sam nije više zalazila., Uspomenu na prvi pravi poljubac. Svoju jedinu prijateljicu, svoju tajnu ljubavnicu.
Bilo je to kao da je drugi svijet primila u sebe. Uza prestroge roditelje, ugrađenu sramežljivost i strah, zrnce sreće i ljubavi, potajno je doprio i do nje u tim studenskim danima.
U danima kada je učenje bilo najvažnije a druženje sa dečkima nedopustivo, no što može biti loše u učenju sa kolegicom.
Kolegicom toliko slobodnom, toliko drugačijom i neobuzdanom, koja se eto, vratila sada poslije toliko godina da ponovo uzdrma njen svijet. Njen nepodnošljivi svijet.
Još prije samo par dana bila je nepovratno skrivena, gotovo izbrisana iz njenih siječanja, a onda slučajan pogled na čudnu Internet stranicu. Red bizarnih pjesmica, pokoja priča u maniri dnevnika. Stil joj je bio poznat, ali nadimak Digital Domina djelovao je poput Proustovih kolačića. Kolačića koji su prizvali sjećanje, prizvali glas savjesti, prizvali mučninu. Postala je svjesna svoga života i krenula je u potragu za izgubljenim vremenom. Za svojom Digital Dominom.
Liznula je svoje suze sa njenog trbuha, a zatim i njene bradavice na grudima i krenula prema njenom licu.
Vrijeme je- rekla joj je. Želim da me uzmeš. Potpuno sa sobom. Sada sam spremna. Potpuno spremna.
-Znam- odgovorila je. Osjećam to u tebi. Ti umireš. Umireš iznutra.
Poljubila joj je usne. Lagano i dugo, te zabacila glavu u duboko udahnula. Osjetila je njene usne na svome vratu, a zatim oštru i jaku bol. Onakvu bol kakva proizvede bljesak pred očima čak i kada se žmiri. Bljesak je trgao njen život i sva neugodna sjećanja poput požutjelih plakata sa zidova. I bol je postajala ugodnija, slađa i neodoljiva.
Kako se dovuklo jutro, tako se i ona dovukla na posao.
Pokušala je na ništa ne misliti. Zbrka u glavi smetala ju je i pri rutinskim zadaćama ne poslu.
Sakrivala se iza monitora, pridržavala je glavu rukama i proklinjala jebeni burbon.
Sati su se vukli. U glavi su joj odzvanjali kliktaji miševa, buka tipkanja, miješale se riječi baba u uredu koje su se trudile što diskretnije komentirati njeno stanje, a opet čula je svaku njihovu riječ. Čula je i deranje šefa iz njegove kancelarije, bijes zbog rokova i obračuna, inspekcije i inventura i kako će danas svi morati zapeti i ostati duže.
Čula ga je kako inspektorima pokazuje račune i smiruje stranke, čula je i kako se dere na nju, zahtjeva proračune za 15 minuta, ali kao da ga i nije primijetila kako stoji iznad nje.
Ustala je i doteturala do vecea. Hladna voda nije pomogla. Mučnina je bila neizdrživa.
Sjela je na školjku. Kakofonija zvukova izluđivala je u glavi, a dok joj se cijelo tijelo grčilo od boli i mučnine, osjetila je pod prstima kako joj na vratu pulsiraju dvije malene rupice, dvije malene ranice, sve dok bol viče nije mogla podnijeti, izteturala je sa wc školjke na pod.
A onda joj je i srce stalo. I nastala je tišina. I vrijeme je stalo. I sve je bilo nevažno.
Lupanje na vratima wc-a kao da su je probudili iz sna.
-Hajde glupačo zar si zaspala unutra -derao se šef -čekam te proračune, ne vidim li ih za 5 minuta na svom stolu možeš pokupiti svoje prnje odavde.
Udahnula je duboko. I kao da je udahnula zrak po prvi put. Osjećala je kako snaga ponovo ispunjava njeno tijelo. Kosa joj je postala sjajnija, mekša na dodir, blijeda sjajna put zamijenila je sivilo. Uživala je u svakom uzdahu. Potpuno čiste glave i sređenih misli ustala je i primijetila na svom licu nešto što dugo nije vidjela i sa tim smiješkom je i napustila wc.
Sada je uspjela savršeno kontrolirati sve oko sebe. Savršeno ignorirati buku. Sjela je računalo i restartala ga.
Pjevušila je wicked pussycat i za kraj otipkala format c: . Send to all. Klik na enter.
Gdje su moji proračuni ?- vikao je šef iz druge sobe.
Zapalila je cigaretu i otvorila ladicu sa spisima. Izvukla je digitron i ubacila šibicu.
Krenula je prema šefu i utipkala u digitron 351837 i postavila mu ga na stol, naopako, kako bi brojeve pročitao kao slova. Potom ga primila ga je za kravatu i poljubila u čelo, a zatim još i snažno koljenom udarila u prepone.
Uvukla je dim i krenula prema ulazu.
Nastavila je pjevušiti wicked pussycat i ama baš ništa ju nije dalo smesti, iako su se iza nje lomili i miješali zvukovi šefova boli i bijesa, puckatenja vatre sa njezina stola i krikove zajedljivih baba kada su protupožarne prskalice počele zalijevati računala.
Vani je zalazak sunca bio predivan. Njena Digital Domina čekala ju je u autu i uzvratila smiješkom. Sa auto radija uz jake rifove gitare čula se pjesma:
I like you lots now,
I like you better
Walking your catgirls
In leashes and leather
I watch you curl up
Into a circle
Symbol of eternity,
Wicked pussycat*
*By Danzig
|
