Željela bi umrijeti lagano, u snu.
Odsanjati u neku novu realnost.
Ti si umirao sa glupim izrazom na licu, punom pitanja.
Lamatao si rukama po zraku, kao da tražiš neki konopac za koji i se primio i povukao nazad iz ponora u koji si padao, no već sljedeće sekunda sve je bilo gotovo.
Umirio si se.
Sitne snježne pahulje prestale su se topiti u tvom dahu i završavale na tvome umirenom licu na kojem je zamrznut ostao i tvoj glupi pogled.
Ja sam promatrala snijeg.
Divila sam se kontrastu crvene krvi na nevino bijelom snijegu i u svemu tražile ljepšu stranu. Veselila se činjenici da crvene mrlje ne snijegu nisu žute.
To sigurno nebi tako lijepo izgledalo.
Rekli bi da im je žao nekog poput tebe izgubiti tako mladoga, a ja nisam rekla ništa.
Poput stanara Big Brother kuće tješila sam se činjenicom, da ti zapravo nisi bio sretan ovdje i da ti je bolje tamo negdje vani, sada kad sam te nominirala…odnosno, eliminirala.
Čak i danas osjećam ponekad tvoju prisutnost.
Kažu da ne baš pametni ljudi dugo ostaju među nama poslije smrti, jer nisu shvatili da su umrli. Kada shvate tek onda nas mogu napustiti.
To je kao da su ponovo umrli.
A, ja ću ti sigurno pomoći da shvatiš.
Sa zadovoljstvom.
|