srijeda, 18.05.2005.

artani i ostala (al)kemija

Treba i o tome štogod reći pa i kazatio. ekako, oduvijek sam želio uzimati artane i nikako nisam mogao do njih. Kogha bih god pitao svi su govorili: ne to tije užas, a oni , kao, znaju jer su probali, a meni en daju da probam. Zanmljivo da je ista stvar mi se događala i s kužnjakom, i to i jest pomalo slkemička stvar, jer su artani neka vrsta sintetiziranoga kužnjaka.
Uglavnom, m9oje težnje su bile uslišane jednoga ljeta na otoku jer se pojavio tip s bocom od 100 komada artana a bio je ivoljan podijeliti ih s ostalima. Istovremeno se odigravao i festival paradigmatičkih zbivanja i ja sam i9mao točćku u kojo sam čitao poeziju, pio travaricu i davao papiriće s pjesmama asistentu koji ih je slagao u brodiće i bacao u veliku raminu punu vode. To je bilo uspjelo i sve u redu i poslije je bila velika fešta, sponozori su dovukli gajbu pive i vina a bilo je i dima i sve tako no nakon nekog vremena, kako to biva, svega je nestalo. I svi su nekuda otišli, mislim u selo u disco, a ostali smo sami jedna djevojka ja i rečeni Slovenac koji je ležao na kauču. Upitah ga je li ima što a on odgovori da ima samo artana i lorsilana pa nam toga i dade. Uzeo sam valjak za tijesto i smrvio sve to u prah i onda smo se ušmrkalii. Kako sam već otprije bio pomalo pijan, a i pušio sam ovo mji je dobro sjelo i fino sam se osjećao veselo no ništa posebno u početku. Nakon nekog vremena začuli su se glasovi iz vani to se ovi vraćali iz disca. Naglo sam okrenuo glavui prema vratima i dojednom, baš kao kod CAstanede, mi se promijenila ćčitava percepcija, ljudi su ušetali u sobu izmagličaste atmosfere s svakojakim glavama, na sebi, samo ne s ljudskim. Okrenuo sam se nazad i pogledao djevojku s kojom sam bio no ona je imala glavu papige u boji i pokrovu koji je prilično podsješao na drek. Nakon prvog vala malo sam se pribrao ali još mi je stvarnost izgledala čudno no valja reći da to nisu bile nekakve halucinacije, nego postokeći svijet, samo viđen na drugi način. Mogao sam komunicirati s ostalima i vidio sam kako im se miču usne, kljun ili što li su već imali, sve je bilo stvarno i opoipljivo ali boje i oblici su bili malo izmijenjeni.
Nadalje sam primijetio da mi se teško kretati, svaki korak je bio kao uspon na brdo, jedva saqm se dovukao do9 sobe u kojoj sam otišao prenoćiti s djevojkom-papigom. Bio je mrak, ali bilo je svijetlo, možda je to najčudnije od svega jer u spomenutoj sobi nije bilo, a mislim da ni sad još nema, struje, palili smo neku šteriku pa se ugasila od propuh ano ja sam vidio kao da gori neko čudno svijetlo unutra. Poslije, kad bih dolazio u tu sobu noću jedva bih plazio po tami i uvijek bih se sjetio toga doživljaja.
Sutradan sam se probudio bez ikakvih lših posljedica i krenuo sam na jednu udaljenu plažu, kroz đumui jer se tamo igrala utakmica water ruggera žana protiv muškaraca, a te sam godine konačno i ja uspio ući u prestižni sastav. Kroz šumu sam imao mnekoliko čudnih uvida u prizore, tako da kad god opet idem tim pšutom, ne mogu ga povezati s onim kojim sam tada prošao. Poghotovo što se na plaži našli neki Talijani s bvarkom koji su svakako htjeli da probamo njihov hašiš, a neugodno ti ljud odbiti...
Tako se navečr opet odnekud izdiglo djelovanje artana i prateći festivalski rogram u dvoru bio sam svjedokom svakojakih vizualnih fenomena. Sve se potpuno smirilo tek kasno u noći.
Kasnije sam uzima artane više puta i došao do tog stanja da mogu kontrolirati svoje vidno polje, odnosno da mogu imati dva vida, ovaj uobičajeni,m normalni, i onaj posebni u kojem stvari počinju titrati i mijenjati boje i oblike. Jasno mi je sad kako su nepripremljenim i nevještim ljudima takvi događaji morali izgledati jeztovito iako su daleko od toga. Ovo je iskustvo bilo svakako poučno i nimalo neugodno.
- 10:08 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>