normalan zivot

Lastovo, Primošten, kad srce kaže ljeto

Sunce sija, more hladi,
Netko pije netko radi...

Prvi put u životu došao sam na ostrvo Lastovo, otok glazbe, prirodne divljine, ležernosti... ženica i ja na skuteru, đez festival, šume, more, vino, vino, vino... i bilo je baš fino, a bilo bi i finije bez mobitela (crko dabogda)... Prvu večer pjevali su đez teta Valerija i teta Zdenka, ustvari Zdenka je više na Đenis ličila tu noć, u bašti kakve pamtimo iz priča naših starih, ono, plesni podij, klupice, lampioni, baš nekako starinski, tamo vrijeme valjda sporije prolazi... dobra glazba (Bego sviro međ ostalima...)
O festivalu valja dodat još da je drugi dan sviro Atheist Rap dosta dobro, a onda je treći dan (al bez mene) svirao neki irski bend, pa dalje car Rambo Amadeus i za zadnji dan Stavros (hahha). Za trojac na motoru, pijani, bez kaciga, bez vozačke dozvole, policajac na Lastovu uzima 300 kn (valjda zbilja vrijeme tamo sporo dolazi). Isti uniformirani lik vrijeme krati lijepeći plakate Jasmina Stavrosa po otoku (isprika svima što scena nije ovjekovječena). Na plaži nešto niže zabava do jutra, klinci sviraju rok, svi plešu, klinka od cca 15godina za mikrofonom pjeva Baru bolje od Bare, mlada japanska obitelj maše ručicama u ritmu, ukratko eto nas tamo i dogodine.

S Lastova hitro u Primošten trebalo je poći, utakmicu odraditi loše i bez moći. Al iza tekme standardno se pije, i nitko više zbog poraza tužan nije.
Ribarska fešta bila je prava, na Madraču scena isto prava:
Iz kašeta ledenih riba se baca u mreže. U mraku da ih se ne skuži, četvorica ribu na kopnu lovi, oblače mornarske majice, trpaju se u barkicu, i kreću na 60 metara udaljenu rivu. Tamo gradele već čekaju, svjetina se tiska da vide ribare vrijedne. Oni pjevaju Ribar plete mrižu svoju, na vesla ulaze u rivu pod svjetla reflektora, turisti oduševljeno gledaju kako tako malim brodom na vesla uhvačena tolika je riba... eh, turisti...
Pa onda dan od kupanja i kljucanja, od plaže do laže, od kafića do zidića, pelin, pivo, vino, sve, i eto opet utakmice. Hrabro smo se borili i pobjedu zaslužili. Mada smo je umalo ispustili, jer je od 8:3 za nas došlo do 9:9, a onda je Čo raspalio za pobjedu i tekma se brže privela kraju. Da se igralo malo duže sigurno bi izgubili, jer alkohol je popustio i snagu nismo imali. Al na domaćem terenu za zapisničkim stolom naš je Gospodar vremena pažljivo minute pretvarao u sekunde, i boože moj, a šta sam drugo mogao kad umirete u zadnjoj četvrtini...