normalan zivot

Posljednji koš ili kamo ide ovaj svijet

Ne, ovo nije nastavak sage o uspjesima primoštenskih bekrija.
Ovo je nešto potpuno suprotno i deprimirajuće.

Neću srati da smo bili veliki prijatelji jer to ne bi bila istina.
Ali osoba koju sam uvijek rado sretao i nasmijan ga pozdravljao - to svakako.
Odrasli smo na istim relacijama, izlazili na ista mjesta, uvijek sam ga smatrao svojim.
Zbog njega sam pratio rezultate KK Alkara i KK AD Plastika, veselilo me kad bi pored njegovog prezimena u zagradi pisale 2 znamenke. Veselilo me kad je konačno zaigrao za svoj Split kojim su uvijek vladali neki njemu neskloni ljudi. Tako je i prošle zime otišao dalje, nekim novim košarkaškim stranputicama.

Sretao sam ga svugdje i činilo mi se da je uvijek tu negdje. A danas ne znam kako ni zašto, samo šture informacije iz novina i šokantne slike kako leži izbušena trbuha. Ni na sprovod mu nisam mogao otići.
Samo čitam posljednje pozdrave njemu bližih, a meni poznatih ljudi. I osjećam se u kurcu.

Bio je dobar čovjek Joca Manović.
Šest metaka u trbuh u dva popodne na kavi u Beogradu. Bože dragi, šta se ovo događa.