Svi u napad, jedan je Hase
24.07.2006., ponedjeljak
NEŠTO ZA ČAS KRATITI
It's gettin' hot in here...ajme ljudi, svisnut ću kako je zadnjih par dana vrelo.Prevruće za moj ukus.Vjerojatno prevruće i za ukus srčanih bolesnika.Nisam ja baš neki ljetni tip.Mislim, ljeto mi nije mrsko, not at all, ali ovo preznojavanje, otapanje, nestajanje...ne, ne, don't like it. Uglavnom ljeto je za nas neke tek počelo.Prije kad bi pomislio da je osmi mjesec pred vratima, uhvatio bi se za glavu jer ljeto je pri kraju, je li...a sad..it's a begining of a beuatiful friendship.  Btw, ne mogu se oduprijet engleskim izrazima u postovima..a kaj ćeš sad, brijem da je tako.  U pet smo Ninočka, Lucky, Peytonka i njena frendica te moja malenkost bile u Župi, u Vertiga.Bilo je full ljudi, bilo je dobro.Meni čak jako dobro.Bila sam raspoložena.   Bio je i bivši Pehist sa svojim frendovima.Uglavnom, jako puno poznatih ljudi, dobra muzika, neobična atmosfera, ljetni ugođaj...nice! U sub smo bile u gradu.U gradu je super, u gradu ima života, u gradu is the action, ALI u gradu nema dovoljno mjesta za sve duše željne partijanja.U Trocadera uobičajen repertoar, ali uvijek pali.Odbojkašica i ja smo pošle do Ludwiga.Kezo nam je dao uobičajeno.Znate što je uobičajeno.  Za 5 sek Ludwig se napunio ko šipak.Sreća da smo zauzele mjesto za šankom.U Ludwiga je uvijek ludo i nezaboravno.Ubrzo sam se vratila u Trocija jer je Odbojkašica morala doma.Pipol, nemoguća misija.Desetak minuta sam se trudila održat ravnotežu, a onda odjurila ispred Pola.Tamo moji poznanici..the luđaci.S njima sam stala i brukala se.Ali dobro, ljeto je, oprostit ću im za sve pretrpljene neugodnosti. Kad sam došla doma i pošla u krevet bilo mi je vruće i bila sam živčana zbog toga jer ja sam živčana kad ne mogu spavat.E, i imala sam feeling da neke bube idu po meni i onda sam bila još živčanija.Probudila sam cijelu kuću.Znam, sebično, ali nema veze, mogu suosjećat sa mnom.Da...suosjećali su ful...mama me poslala u p.m. Nakon toga sam bila prisiljena leć i ne micat se.Tako je i bilo.U neka doba sam zaspala.Mamine uspavanke uvijek pale. Sinoć sam bila u Stonu jer je tamo bila fešta.Bilo je dosta ljudi,a li opet ništa posebno.Pjevao je Zlatko Pejaković.Nisam fan Zlatka Pejakovića, zapravo can't stand Zlatka Pejakovića.  Jutros sam išla na student servis, prijavit se.Simpa neki dundek tamo radi.Pitao me što bi ja radila.Rekla sam da uglavnom može sve osim konobarice, kuharice i sobarice.Naravno, ne iz snobovskih razloga nego zbog toga što su moje predispozicije za takva radna mjesta jednostavno katastrofa.Da radim kao konobarica ne bi ništa zaradila jer bi svu plaću potrošila na polomljene čaše.No, thanks.  Idem sad prelistat dnevni tisak, a gdje ću kasnije, tko zna.Znanje je krhko... Bye |
- 12:32 - Komentari (6) - Isprintaj - #
19.07.2006., srijeda
IŠČEKIVANJE (ALI NE GODOTA) ! 
|
Postoji jedna veoma poznata rečenica koja svoju primjenu nalazi u svakodnevnom životu.Ponekad služi kao neka apstraktna utjeha, a ponekad kao objašnjenje nepoznanice.Čudni su putovi Gospodnji...i zaista jesu. Dvadeset dana provedenih u Zagrebu od čega 14 dana priprema, 6 897 papira i bilješki, informacija bezbroj...i onda osvane taj dan koji će kao presuditi o našoj budućnosti, uputiš se prema faksu s nekim čudnim feelingom koji te ne prestaje pratiti, vidiš 3 000 ljudi koji se nadaju istom kao i ti, koji namjeravaju dati sve od sebe, koji žele upast...napetost, nemoguća misija.  Stojiš pred učionicom i moliš Boga da te što prije prozovu i da uopće postojiš na popisu..pokušavaš se skoncentrirat i uvjerit sama sebe da ti to možeš.Ulaziš, sjedaš, slušaš upute i uskoro se pred tobom pojavi papir o kojem sve ovisi...A4 papir, grozan papir...Duboko udahneš i kreneš na pitanja.Što više odmičeš dalje razočaranje raste.Da, sad je već očito.Žalosno, ali istinito.Presudit će sreća, a ne znanje jer pitanja nisu imala veze s našom informiranošću, obavještenošću ili pak inteligencijom.Nakon cijelog popodneva provedenog u učionici, izađeš van s nekim otupjelim osjećajem.Ne znaš ništa...možeš samo čekat i nadat se...čemu se nadati?Ni to ne znaš.    Sljedećih par dana naizmjenice paničariš i smiješ se.Trudiš se ne misliti,ali to je nemoguće izvesti.Onda osvane to naizgled obično jutro kada te probudi mobitel...mobitel iz kojeg dopire glas koji govori ono što danima želiš čuti-UPALA SI, UPALA SI, UPALA SI!!!!!!  Suze sreće, olakšanja, ponosa, mix svega i svačega.Zovem Rucka (novi nick za Somunku) da joj čestitam jer je i ona uspjela, a onda uskoro hladan tuš...Moja draga Juve u suzama nemoći i očajanja..kako je utješiti kad ne možeš ni zamisliti taj osjećaj glupe nepravde!!!To je nepravda, nesreća, neka zla urota koju ne mogu objasnit.Nema veselja više...nema.Kad smo pošle u Zg cilj je bio nas tri!Ništa osim toga se ne prihvaća...Prošlo je.Sad smo doma i još sve visi u zraku.Čekamo taj trenutak da sve tri s indeksom na polici možemo započeti savršeno ljeto.  Juve mi te volimo!!!Drži se, bit će sve u redu i svi naši planovi će se ostvarit...Sve mi možemo!!!Nema predaje..sutra je novi dan!  Čestitam mojoj Odbojkašici i Ninočki na uspijehu i svim mojim prijateljima i poznanicima koji su ostvarili ono što su htjeli.Za Deški, Marijus i Lucky vrijedi isto kao i za Juvu... Doma je ipak najljepše... Rekao bi moj Savršeni_prijatelj: "Izvrsno!" Ciao  |
- 20:20 - Komentari (6) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Puno intelektualnog, utilitarnog, konstruktivno kritičkog,nadasve inspirativnog,odista, doista,zaista,uistinu neobično-maštovito-poučno-zanimljivo-satirično-ironično-groteskno-alijeniranog štiva punog visokih aspiracija i zvjezdanih dometa pisane riječi te velikih ličnosti 21.stoljeća.............by gio |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||