POSTANAK ILI U POČETKU BJEŠE RIJEČ

1992. godina.
U trećem mjesecu odlazim kod specijaliste za grlo.
On mi otvoreno iznosi sumnju da imam rak glasnica.
Predlaže biopsiju na što pristajem.
Od tog dana radim konstantno s kristalom i konstanto razmišljam da sam zdrav.
Nakon nekoliko dana dolazi labolatorijski nalaz da su stanice zdrave.
Doktor inzistira da ponovno izvrši biopsiju.
Postavljam sam sebi pitanje šta se to dešava.
Dobivam odgovor da po uzimanju stanica ne razmišljam o njima; da su zdrave.
Tad sam shvatio zašto.
Naime, vjerovali ili ne, ja sam jednostavno Sugerirao stanicama u labolatoriji da se pokažu zdrave.

Znam, mnogi će reći da je to nemoguće ali ja vam tvrdim da je to moguće.
Uostalom, svako samoizlječenje ostvareno autosugestijom, molitvom - ostvaruje se Misaonim djelovanjem na stanice koje su oboljele - da ozdrave.
I to je moguće jer Misao je potencijalna – što znači da Misao ima moć da djeluje kao Sila.
No mnogo o tome; kasnije.

Drugi labolatorijski izvještaj glasi: karcinom je napao stanice.
Odlazim u bolnicu gdje jedan od najboljih liječnika za rak ponovno vrši biopsiju.
Predlaže da idem na radijaciju.
Primam Vantjelesnu poruku: Vladaj se kao da si negdje na ljetovanju.
Treći-četvrti mjesec - 28 puta odlazim na radijaciju.
Teže govorim, ali ipak govorim.
Po završetku, još dva mjeseca osjećam posljedice radijacije
Od tada (6-ti mjesec 1992,) do danas (10-ti mjesec 2005,) na svakoj kontroli je dijagnoza glasila: Zdrav!

I dalje se sve odvija po Zacrtanom.
Supruga mnogo radi, uči Nizozemski i ide na razne tečajeve da proširi svoje znanje.
Zarađuje pristojno na koji način može da financira moje studije i tehnička pomagala bez kojih ne bih mogao ništa uraditi.
Tako mogu sam štampati knjige, koje i sam uvezujem i prodajem zainteresiranima.
U njima se nalaze informacije: u KRISTAL I. i KRISTAL II - kako koristiti kristale za individualno lječenje i liječenje drugih a u KRISTAL – TESTAMENT ZA NOVO DOBA neke spoznaje koje izlaze iz okvira nauke.
Ipak, svjestana sam da informacije koje sam u tim knjigama nisu konačne – i da ću neke morati proširiti i dotjerati.
Počinjem opet liječiti ljude – kao uvijek; besplatno.

1998. godine dajem jednoj grupici ljudi iz Hrvatske odobrenje da daju štampati moje knjige.
Dogovor je fer – mjesečno mi trebaju isplaćivati 40% od zarade na knjigama.
Po štampanju, distribuiranju i započetoj prodaji knjiga javljaju mi da nemaju posla i da imaju jedini prihod od prodaje knjiga.
U protivnom bi gladovali.
Na ovo, javljam im da ih oslobađam svih obaveza da mi isplaćuju honorar.

Nakon toga primam još savršenije Onostrane informacije.
…

Jednom mi je jedan prijatelj napisao:”…Tvoj život i svijet u kojem ga proživljavas nisu te baš mnogo učinili sretnim, tvoj iskorak iz tog prostora doveo te je u kontakt sa nekim novim dimenzijama i spoznajama koje nisu svakom čovjeku dovoljno poznate i jasne...”.
Na ovo je moj odgovor glasio:
Iskreno, ne znam.
Katkad mi se čini da bih trebao biti zadovoljan, sretan - katkad ne.
No ti emotivni porivi se ispoljavaju kod svih ljudi, šta više, oduvijek i u samoj Prirodi - što znači da ja i ne mogu biti izuzetak.
Gubici (koji stresno djeluju na čovjeka) zabole, ali ako čovjek ubrzo obnovi izgubljeno – ti gubici ne ostavljaju trajnu memoriju u Energetskim poljima (monadama ili vantjelesnim “disketama”) kao ni u Memorijskim stanicama koje su ugrađene u tijelu čovjeka preko kojih može Memorija da djeluje da dođe do poremečaja psihičkog stanja čovjeka.
Na primjer, izgubio sam suprugu, vrijednu poštovanja – ali ubrzo po gubitku mi je Usud dodjelio drugu životnu suputnicu – na koji način je Memorijski otisak izgubljenog dragog bića bio veoma slabo utisnut u Memorijskim poljima i stanicama.
Gubitak svega šta sam imao u Jugoslaviji također nije ostavio dubok Memorijski trag jer smo supruga i ja ubrzo, ne samo nadoknadili, već i u mnogome ''prekoračili'' izgubljeno.
Ipak!
U svojoj sam knjizi napisao ovo:
Sigurno je da se život čovjeka, ljudi… odvija po Sudbinskim zapisima.
(Ova tvrdnja će u knjizi biti utemljena dokazima).
Logično, kako je mnogo toga Sudbinski zapisano, to, u globalu, MORA da bude onako kako je.
Toga smo već dugo vremena svjesni moja supruga i ja.
Naime, prvi dio knjige na kojoj radim će biti završena nakon 15 godina intenzivnog rada i studiranja - kroz koje smo se vrijeme supruga i ja morali odreči mnogih zadovoljstava koji čine ljude zadovoljnim.
Dakle veoma malo putovanja, godišnjih odmora, odlazaka na zabave i tome slično, iako smo si sve to mogli daleko više priuštiti.
Jest, pokušali smo promjeniti Sudbinski zapis ali nije išlo.
Najgore je to što nam je želja za promjenom “donosila” nevolje – koje su nestale kad smo se “vratili Zadatku”

Jedno je sigurno, ako se čovjek do jedne granice pokori Karmi – lakše mu je.
U protivnom, čineći otpor karmičkom zapisu čovjek si može momentalno stvoriti zadovoljstvo što je dostigao visok stepen “samosvjesti” ali nakon nekog vremena se to zadovoljstvo pretvara u “razarajuće” nezadovoljstvo.
Ja to znam iz ličnog iskustva ali i iskustva drugih.

I još da iznesem i ovo.
Ima nešto što moju suprugu i mene čini sretnim.
To je stalni kontakt s naša dva psića Whippets koji nam često prenose energiju pozitivnosti, koja nam je katkad prijeko potrebna.

A mene sretnim čini i to što sam prije dosta godina objavio neke informacije, koje su tada bile ocjenjene kao čisto fantaziranje, da bi danas mnogi znanstvenici iznosili iste informacije kao znanstvena otkrića, svakako “uvijena u znanstvenu foliju”.
Uostalom, oni koji će pročitati moje knjige moći će i sami to primjetiti - svakako ako prate nove informacije koje ulaze u okvire znanosti.

Na kraju još samo ovo.
Ovom mojom životnom pričom nisam htio nikoga da fasciniram već, jedino, da navedem (one koji treba da budu navedeni) na to da ukoliko neko govori, piše da postoji Bog Stvoritelj - ne odbacujte kategorički mogućnost postojanja te Misaone vrijednosti,

Također, ako neko govori, piše da se sve što postoji nalazi unutar jedne vrste simulacije (nazovimo je Sugestivnom simulacijom) – ne odbacujte kategorički ni tu predpostavku (jer se iz ove autobiografije može zaključiti da se čovjekova DUHOVNA SVIJEST nalazi unutar Simulacije – što znači da se čovjekov život odvija PO ZAPISU).
Jest, čovjeku je DATA (od Prirode i Stvoritelja) moć SLOBODNOG IZBORA – ali ne U POTPUNOSTI!
Svakako, prihvaćanjem Sugestivne simulacije razriješit će se i mnoga pitanja koja traže dgovore - kao npr. moć predskazivanja (proročanstva…).

Također, ne odbacujte ni pretpostavku da se odvija jedna vrsta reinkarnacije, karmička otplata i dr.

Jedno je sigurno.
Oni liječnici (naročito psihoterapeuti) koji će shvatiti suštinske poruke koje stoje u ovoj autobiografiji sigurno će (poštivajući to što se čovjek… nalazi unutar Sugestivne simulacije) gledati drugim očima one osobe kod kojih je došlo do duševnih poremećaja (naročito koji su se počeli kod čovjeka manifestirati tako reći “preko noći”) – bilo u odstupanju od normale u karakteru, temperamentu, raspoloženjima, načinu mišljenjai i reagiranju na unutrašnje i vanjske utjecaje.
I tim liječnicima preporučujem da ozbiljnije posvete pažnju Kundalini životnoj energiji, Reiki životnoj energiji…

1989. godina.
20.01. izlazi u časopisu ARKA članak o meni pod naslovom “Više od igre…”.
Od tog trenutka ljudi mi se obraćaju i traže pomoć iz svih krajeva ex-Jugoslavije.

01.02. Buduća supruga, dakle današnja supruga stiže na beogradski aerodrom.
Mlađa je od mene 23 godine.
Ona “natuca” nešto malo S-H, dok ja “natucam”nešto malo engleski.
Ipak, razumijemo se – telepatski.
Kroz dva dana dolazimo u N. Travnik.
(Možete si zamisliti osobu koja je živjela čitav život u New York-u kako joj je bilo živjeti u mjestu od 8.000 stanovnika, u centru Bosne)?
07.02. prekidam radni odnos sa firmom gdje sam radio.
18.02. vjenčali smo se u Beogradu.
Do 20.03. vozimo se od Splita do Boke Kotorske, u kojem vremenu nas služi prekrasno vrijeme.
26. 03. dobivam dokumente u američkom konzulatu.
27. 03. odlazimo iz Jugoslavije za New York.
28.03. stupam prvi puta na američko tlo (aerodrom Kenedy).

Sad neću da ulazim u to da li će neko u ovo povjerovati, ili ne, ali ja sam (svakako ono što je za mene i suprugu bilo veoma važno znati) znao unaprijed, s konkretnim datumima, šta će se dešavati i kroz šta ćemo prolaziti.
Dakle sve se je odvijalo po Zapisanom.

***

Ovdje ću se malo zadržati da bih iznio jedan tekst onima koji ne vjeruju u Zapisano.
Naime, iz teksta koji je je objavljen u mnogim svjetskim novinama svaki logičar može zaključiti da postoje Zapisi za čovjeka.
Evo tog teksta.
Ruskom nuklearnom fizičaru Olegu Avdeičiku, koji već više od dvadeset godina radi kao kriminalistički stručnjak u moskovskoj policiji, dovoljan je jedan pogled na ljudski dlan da ustanovi gdje je osoba rođena, od kojih bolesti boluje, je li ovisnik o drogama i ima li zločinačkih sklonosti.
Oleg u svojoj bazi podataka ima 55 tisuća otisaka prstiju, nakon čijeg proučavanja je razvio sustav kojim uspješno rješava moskovske zločine.
Najnovije otkriće do kojeg je ruski znanstvenik došao moglo bi spriječiti mnoge buduće zločine. Oleg naime već na novorođenčetu može otkriti ima li nasilničkih sklonosti i hoće li postati silovateljem.
Ako je Avdeičikova teorija točna – a zasad nije ni jedom pogriješio – ovisnici o drogama, silovatelji i zločinci uopće imaju nepravilne, elipsaste i brazdaste otiske prstiju, dok “naivčine” i “poštenjačine” imaju pravilne i plitke krugove na vršcima prstiju.Olegova metoda u zatvor je potrpala mnoge zločince, posebice kradljivce, čiji otisci prstiju su komliciraniji od onih običnih ljudi, a ruski znanstvenik može čovjeka “pročitati” čak i ako su mu dlanovi oštećeni.
Nakon što je raskrinkao potencijalne ubojice, kradljivce i silovatelje, pred Olegom je novi izazov – moskovska policija želi da znanstvenik gledajući otiske prstiju otkrije kojoj krvnoj grupi određeni pojedinac pripada. Olegova metoda već sada koristi se ne samo u policijske nego i u medicinske svrhe, pa se fizičar može pohvaliti i s nekoliko stotina spašenih života – a “samo” je bacio pogled na dlan bolesnika!

Jeste li obratili posebnu pažnju pri čitanju ove rečenice: Oleg naime već na novorođenčetu može otkriti...
Dakle ne odbacujte tako lako Zapise, po kojima čovjek MORA da proživi svoj životni vijek

***

No, nastavimo s autobiografijom.

Amerika - “obećana zemlja”.
Supruga radi ja kući slikam i meditiram.
Često izlažem slike na otvorenom (što je u Americi popularno) - i prodajem.
Sve u svemu - može se.
Ipak, primam informaciju da se uskoro, po Zapisu, MORAMO vratiti u Jugoslaviju.
Polovinom 8-og mjeseca pakujemo stvari i 23.08. slijećemo na beogradski aerodrom – da bi se dva dana kasnije vratili u N. Travnik.
…

Od tad počinje najnaporniji dio mog života.
Kod kuće u N. Travniku dolaze najavljeni i nenajavljeni ljudi tražeći da im pomognem u reguliranju njihovih zdravstvenih problema.
Neki traže i druge usluge, npr. da im spiritualnim putem tražim važne dokumente, familiju… vodu u dvorištima…
Mnogi me mole da dođem kod njih iz razloga jer im zdravstveno stanje ne dozvoljava da dođu do mene, i to iz svih dijelova sjeverne Srbije, Bosne, Hrvatske (od Pule do Splita).
Svakako da nisam svima mogao pomoći, ali velikom broju jesam.
Interesantno je još i to da sam jedan broj ljudi osposobio da Rade s kristalima i bioenergijom.
Usput pišem knjigu KRISTAL I. koja izlazi iz štampe 12.11. 1989, u 5.000 primjeraka.
U Šapcu formiram Agenciju ”KRISTAL”.
U svim republikama imam svoje predstavnike koji prodavaju moje knjige.
Pišem i članke za Tajne, Treće oko…
Prodajem i slike kojih imam od ranije i one koje sam naslikao u Americi.
Sve u svemu dnevno spavam oko 4 sata.

1990. godina
Supruga i ja kupujemo nova tehnička pomagala: kompjuter sa štampačem, kopir mašinu…
Pišem knjigu KRISTAL II.
Više ne koristim meditaciju da bih dobio odgovore na moja pitanja.
Jednostavno, u budnom stanju pitam - i stižu odgovori, savjeti, informacije.
Shvatio sam kako da odvojim Svoju misao od Tuđe misli (misli Viših sfera).
Primam i poruke koje su veoma važne za suprugu i mene.
Poruka je bilo mnogo iz kog razloga ih neću sad iznositi.
Ipak, na sva pitanja ne dobijam odgovore.
Kasnije sam shvatio zašto.
Naime, neka moja pitanja su bila “prijevremena”.
Svakako, i to je, za mene, jedan od pokazatelja da ljudska Materijalna svijest ima Svoju Slobodu da, do nekog nivoa, proizvede SVOJE vlastito mišljenje.
Također sam shvatio da smo supruga i ja uključeni u Vanzemaljski Netwerk preko kojega dobivamo instrukcije kako bi radili ono šta moramo raditi, ali u nekim slučajevima i ne moramo.

U 3-ćem mjesecu moja kčerka i njen muž odlaze iz Amerike i dolaze u Jugoslaviju.
Zašto su napustili stan, posao?
Odgovor na ovo zašto dobio sam tek slijedeće godine, jer bez njih ne bi došli u Nizozemsku – državu koja nam je po Zapisu “dodjeljena“ da u njoj živimo i radimo ono koje nam je bilo predviđeno da radimo.
Kčerka i zet žive u Zagrebu do oktobra nakon čega odlaze u Nizozemsku gdje on, arhitekta, ubrzo nalazi odličan posao.

U 11-tom mjesecu je izašla iz štampe moja knjiga KRISTAL II.
Polovinom 12 mjeseca dobivam spiritualnu informaciju da planiramo odlazak iz Jugoslavije.
I “kao slučajno” poziva nas jedna mlada žena iz Švicarske da dođemo kod nje u posjetu – uz primjedbu da možemo kod nje ostati koliko želimo.

1991. godina.
07.01. stižemo u Švicarsku.
Ubrzo su naši ljudi saznali da se nalazim u njihovoj blizini na što opet stižu pozivi da me vide.
I iako nisam imao namjere da radim s ljudima nisam ih mogao odbiti.
Ipak , imamo vremena da obiđemo Švicarsku (koju sam ja već od ranije poznavao).
Tad sam počeo pratiti vjesti iz Jugoslavije, koje nisu obećavale ništa dobro za tu zamlju

01.03. sjedamo u auto u namjeri da se vratimo u Jugoslaviju.
Odjednom mi se nametnula misao: Nikako u Jugoslaviju! Vozi u Nizozemsku kod kčerke i zeta!
Kažem to supruzi na što ona odgovori: I ja sam dobila tu informaciju.
Zaustavljamo se kod prve telefonske govornice i javljamo kčerci da ćemo danas stići kod njih u goste.
02.03. u razgovoru sa zetom, on predlaže da razgovara sa vlasnikom firme gdje radi da se supruga tamo zaposli.
04.03. Supruga odlazi na razgovor u firmu, gdje je dogovoreno je da počne sa probnim radom slijedećeg dana.
05.03. počinje raditi u Nizozemskoj.

U Jugoslaviji počinju svinjarije.

01.06. u jutro sam zaboravio zapaliti cigaretu.
To je primjetila kčerka i upita me: Jesi li to odlučio da prestaneš pušiti? Već dva sata pričamo a nisi ni jednu cigaretu zapalio.
Sjećam se da sam se nasmijao i odgovorio: E, kad sam mogao dva sata ne pušiti – onda neću više ni pušiti.
I do dana današnjeg (2005.) - dakle 14 godina nisam ni dim povukao.
Šta je najinteresantnije, nisam ni mislio na cigaretu.
Ni sanjao da pušim.
Tokom 7-mog mjeseca dolazi do zatišja kada ja “dobivam glas” da možemo iskoristiti to zatišje da poberemo najpotrebnije stvari od kuće.
Sjeli smo u auto – prespavali smo u Medulinu kod jedne naše saradice – i naveće drugog dana smo stigli u N. Travnik.
Nakon tri dana uzimamo najvažnije i to onoliko koliko staje u auto (Reno 4) i preko Beograda, Mađarske, Austrije, Njemačke stižemo u Nizozemsku.

Ubrzo iznajmljujemo apartman u blizini kuće gdje stanuju kčerka i njen muž.
Supruga se sporazumjeva s ljudima na engleskom a ja na njemačkom.
Ona radi a ja slikam i pišem, onako kako mi nailaze informacije - odnekuda.
Sve u svemu, ubrzo imamo u stanu sve potrebno i kupujemo novi auto.

No nije sve idealno.
Kod mene su se počeli pojavljivati bolovi u grlu, glavi.
Postavljam pitanja, tražim informacije, no odgovora nema, osim: Kroz to moraš da prođeš - no na kraju će sve će biti u redu.
Sami bolovi glave su bili specifični.
Oni su počimali od korjena desne strane grla - pa se je bol, kao crta, prenosila putem desne strane donje i gornje čeljusti, a zatim preko desnog uha do neke tačke na vrhu glave.
Svakako, za mene je ipak bila sretna okolnost da sam mogao punom koncentracijom otkloniti bol, no ne za stalno već za neko kraće vrijeme.
Spavao sam veoma loše.

1982.
Treći dio mog života.
Postajem osoba koja živi nekim normalnim životom.
Mnogo putujem i ostvarujem mnoge poslovne kontakte s mnogim ljudima iz svih ex-Jugo-republika.
Svi su zadovoljni oko mene – osim mene.
Osjećam da nešto nadoilazi ali ne mogu dokućiti šta.

1985.
Kčerka je započela studije u Sarajevu.
Tada se počinju kod mene manifestirati neke paranormalne vrijednosti vezane za kčerku.
Naime, u momentima kada se je našla u nekim težim situacijama (bolest, hitnu zamjenu stana i dr.) ja sam to osjetio (telepatski) i uvijek sam, bez njenog poziva, stizao u ono vrijeme do nje kad joj je trebala moja pomoć.

1986.
Kčerka prekida u Sarajevu sa studijama vraća se kući i zapošljava se.
Nakon nekoliko mjeseci prekida radni odnos.
Pred kraj 1986. odlazi u Zagreb da bi tamo nastavila sa studijama.

01.01.1987.
Supruga je kod kupanja napipala na desnoj dojci malu 'ploćicu' (veličine oko 3x3 mm.).
Kad mi je to saopčila, sjećam se ko danas, osjetio sam da je kroz mene prošla velika hladnoća a u čitavom sam biću osjetio neopisivu nelagodnost (što svakako nisam rekao ženi)
Odmah nakon praznika smo otišli u Zenicu kod sarajevskog specijaliste za lječenje karcinoma koji joj je predlošio da što prije dodje kod njega u Sarajevo na pregled.
Kroz desetak dana došli smo u Sarajevo.
Doktor joj je rekao da će uraditi biopsiju te ako bi slučajno morao nešto operirati da će izvršiti operaciju.
U 10 sati su je odveli na operacion stol a oko 12 sati su je doveli u sobu bez desne dojke.
Kad je došla k sebi bila je šokirana.
Ipak, život teće dalje.

Supruga nije dobro i više ne radi.
Pojavljuju se glavobolje, bolovi u leđima, stomaku i sve teže diše.
Trave i posebni čajevi ne pomažu.
Odlazimo dva puta u Međugorje.
Ništa.
Ni ja nisam ok. ali 'guram'.

31.12.1987.
Kčerka javlja telefonom da je pisala ujaku u Americi koji ju je pozvao do dođe kod njega u posjetu.
Ipak, sumnja da će moći otići jer od 20-tak molbi onih koji traže da odu u posjet svojim rođacima u Americi konzul u Zagrebu odobrava samo jednu do dvije.
Ja sam se nasmijao i rekao bez razmišljanja: Nemoj da se sekiraš jer ja znam da ćeš 08. 02. 1988. otputovati za Ameriku.
I sam sam se začudio odakle mi to.
Tačno 08. 02. 1988. je otputovala za New York.

Polovinom trećeg mjeseca javlja mi se kčerka riječima: Tata, ovdje u New York-u svi koje sam upoznala ''žive s kristalima''.
Poslala sam ti jedan kristal a prevodim ti kratko uputstvo kako treba s njm ''raditi''.
Do tad ga samo dobro osmatraj.
Tri dana od razgovora stigao je kristal.
Prekrasan je, šestobridni kvarcni kristal, prirodni (dakle neobrađivan brušenjem), od stranice do stranice 4,5 cm., visina 5 cm., ispunjen sitnim slabo prozirnim bijelim zrncima, u unutrašnjosti kristala se vide neki likovi.
Često ga gledam i uvijek u njemu pronalazim neku novu figuru.
A uvijek kada mi je u ruci osjećam neko neobjašnjivo strujanje kroz čitavo tijelo - od glave do pete.
Konačno, 6 dana po primitku kristala počeo je četvrti dio mog života.
...

Iskreno!
Mnogi koji će pročitati to što slijedi teško će u to povjerovati.
Priznajem, da mi je tu priču neko ispričao prije 1987. godine teško da bih u nju povjerovao.

U vrijeme kada je supruga obolila počeo sam čitati časopise koji su obrađivali teme ''koje se nalaze na granici mogućeg'' (Arka, Treće oko, Tajne...) i moram priznati da mnoge iznešene priče u tim časopisima, koje su u suštini imale sličan sadržaj kao i moja priča koja slijedi, nisam primao sa potrebnom ozbiljnošću.
Tako, za ''od Boga dobivenu bioenergiju'' sam znao reći: Ne znam, ali mislim da neko samo tako preko noći ''dobije'' bioenergiju s kojom će liječiti ljude u to ipak sumnjam.
(O..., kako sam bio naivan!)

KAKO SAM POSTAO KANAL MEDIJ

23.03.1988, oko 16 sati.
Supruga i ja sjedimo u kuhinji.
Ona hekla a ja čitam dnevne novine.
Usput držim u šaci lijeve ruke kristal.
Odjednom, ''začuo'' sam reski pucanj i formalno sam ''vidio'' plavkastu tanku zraku (kao lasersku zraku) koja je došla iz prostora iznad moje glave, da bi ušla nekih 2 cm. iznad lijevog uha (u taj dio glave) nakon čega je izašla napolje na desnoj strani donje čeljusti.
Pogledao sam ženu.
I dalje je sva njena pažnja bila usredotočena na ručni rad što znači da ništa nije čula, vidjela, osjetila.
Odjednom me je abnormalno jako zaboljela glava.
Mahinalno sam s palcem, kažiprstom i srednjim prstom desne ruke snažno stisnuo mjesto mrštenja (mjesto između obrva).
Pomislih: Šta to bi, Bože? Šta da radim s glavoboljom?
Najednom čuh šapat u unutrašnjosti glave – u kojem momentu mi se pokaže u dubini čela (gdje sam držao tri prsta desne ruke) traka (istovjetna kao i traka pisaće mašine) na kojoj sam jasno mogao pročitati rečenicu (koja je bila identična šaptu): Idi u dnevnu sobu i izliječi si glavobolju svojim dlanovima!
Ništa nisam rekao supruzi i odoh u sobu.
Sjeo sam na kauč, zatvorio oči i postavio dlanove dva-tri centimetra od glave.
Imao sam osjećaj da sam nekad to već radio.
Toplina koja je zračila iz mojih dlanova bila je enormno visoka – kakva nikad ranije nije bila.
Pomicao sam lagano dlanove u krug (kao da perem kosu).
Nakon dve-tri minute glavobolja je u potpunosti nestala.
Taj nagli prekid mi je na neki način bio i neprijatan.
Ušao sam u kuhinju i rekao sam ženi: Mogu ti reći da sam upravo dobio bioenergiju.
Ona se nasmijala i nonšalantno reće: Baš fino! Onda me riješi glavobolje i boli u leđima.
I ja, ''ko neki stari majstor iscjelitelj'' počeh s tretmanom.
Za 5-6 minuta ona mi se obrati riječima: Blagi bože, pa nestale su boli.
Ipak, i dalje je teško disala.

Oko 19 sati došla je kod nas susjeda, koja je stanovala jedan kat niže od nas.
Požalila nam se kako je već nekoliko dana boli desna ruka toliko jako da nije u stanju oprati veš.
Moja žena joj ispriča šta ima novoga.
Tad me susjeda zamoli da pokušam i njoj otkloniti bol u ruci.
Tokom tri minute bol je nestala.
Drugi dan je došla dosta kasno na večer da bi nam ispričala da je sav veš tokom dana oprala i ispeglala.
Još uvijek nije imala bol u ruci.
Svakako, kako je susjeda bila poznata kao ''prenosnik mjesnih informacija'' – pola grada je za dva dana znalo da ja mogu bioenergijom izliječiti ljude.

Slijedeći ''pacijent'' je bio 14-godišnji sin od susjeda iz našeg ulaza.
Taj su ga dan roditelji prvo ''kljukali'' aspirinima protiv glavobolje, zatim su išli s njim do hitne pomoći, pa do bolnice – no glavobolje ga nisu riješili.
Tretman sam radio oko 10 minuta – nakon čega je sav sretan otišao kući bez glavobolje.
I ja sam bio sretan - otprilike pola sata.
Tad me je počela boliti glava onako kako je momak opisivao svoju bol.
Radio sam dugo, popio sam i aspirin protiv glavobolje – da bih nakon tri sata zaspao.
Tada sam se sjetio da sam negdje pročitao kako se nakon bioenergetskog tretmana treba oprati ruke toplom vodom, jer u protivnom se može preuzeti dio boli koja je bila prisutna kod pacijenta.
Eto, to je bila moja prva želja da istražim i dođem do odgovora: Zašto...?

U gradu i okolici se je brzo pročulo da imam jaki bioenergetski potencijal, no odbio sam da liječim ljude.
Konačno, krajem aprila dobijam od kčerke kratki prevod u kojem stoje informacije kako koristiti kristale.

U tom periodu sve se, po mojem shvaćanju, odvija vrtloglavom brzinom.
Supruzi je preporučeno da ide na kemoterapiju, na što ona pristaje.
Ja već znam da joj ne mogu pomoći (niti iko drugi) da bi prizdravila.
Jedina ''svjetla tačka'' u svemu je; da onog momenta kada se kod nje pojave bolovi - moja bioenergija joj otklanja te bolove.
Ona ne želi u bolnicu, a i ja sam bio protiv toga.

Tad postajem sve svjesniji da sve šta se dešava sa mojom ženom, mojom kčerkom i samnom – dešava se po fantastično izrađenom programu na koji mi nismo mogli nimalo utjecati da bi ga izmjenili.

01.11.1988. dolazi medicinska sestra da uzme krv od supruge, radi labolatorijske pretrage.
No, iako je bila dobar medicinski radnik nije uspjela da uzme krv jer onog momenta kad je stavila iglu na venu – vena bi pukla.
Sestra je pozvala najbolju medicinsku setru u gradu da ona to uradi – no ista stvar.
Tada je doktor odlučio da moju suprugu hitno prebace u sarajevsku bolnicu.
Interesantno je da su joj u bolnici uzeli krv iz vene od prve, dakle bez ikakvih problema.
Svakako, ostala je u bolnici gdje sam je svakodnevno posjećivao.

06.11. 1988. oko 11 sati mi je rekla da se osjeća veoma dobro.
U 14 sati je umrla.

Završivši sve što je vezano za smrt moje pokojne supruge, do pokopa (u Obrenovcu pokraj Beograda) – od 13.11.1988 ostajem sam.
I od tog dana započinje moj novi život; koji često izlazi iz okvira svih ljudskih spoznaja i zapažanja.
...

Od momenta kad sam primio prevod o radu s kristalima mnogo se toga izdešavalo.
1. Meditativnim putem ostvarujem Spiritualni ULAZAK u kristal.
2. Ostavarujem spiritualne kontakte sa OSMERO spiritualnih vrijednosti od kojih ''prepoznajem'' samo dvije.
Sami kontakti sa tim vrijednostima su nevjerojatno ''vizualni'' i jasno-razumljivo ''čulni''.
3. Na inzistiranje moje kčerke liječim spiritualnim putem jednu djevojku rođenu u New Jorku koja ima probleme sa astmom i...
4. Ipak, doživljavam ''u kristalu'' i nepredvidljive neprijatnosti.
5. U 6-om mjesecu dobivam od kčerke kvarcnu kristalnu kuglu promjera 5,5 cm.
Unutrašnjost je rekrasna i vidi se jasan broj 3, odnosno ako okrenem kristal ispada slovo E.
Padaju mi na pamet Trojstvo i Energija.
…

Od vremena kad ostajem sam sve se u mom životu odvija vrtloglavom brzinom.
Meditiram sa 6-ugaonim kristalom i kristalnom kuglom.
Ostvarujem fantastične spiritualne kontakte i dobijam neke podatke koji se tiču moje budućnosti.
Iskreno, u početku sve to primam s rezervom, dakle s velikom dozom sumnje.
Usput radim u firmi i počinjem liječiti ljude bioenergijom - i energijom koja prelazi preko kristala.

Nekoliko dana po povratku iz Obrenovca - iz Sarajeva dolazi kod mene kući Rade Janičijević, lector–redactor magazina ARKA da me intervjuira.
Planiranih 2 sata razgovora pretvorilo se je u razgovor od punih 9 sati.
Krajem 11. mjeseca sam pozvan od strane poznatog sarajevskog slikara Franje Likara da dođem u Sarajevo gdje bi sa grupom poznatih sarajevskih intelektualaca popričao o mojim sposobnostima koje su se kod mene počele manifestirati tako reći “preko noći”.
Polovinom 12-tog mjeseca kčerka mi predlaže da dođem u Ameriku.
Da bi sve išlo brzo djevojka koju sam liječio od astme se je ponudila da dođe u Jugoslaviju i da se vjenčamo, na koji bi način mogao odmah doći u Ameriku.
Kako sam informaciju o ženidbi, odlasku u Ameriku itd. primio nekoliko dana ranije tokom jedne meditacije pristao sam bez pogovora.

Novu, 1989. godinu sam dočekao sam sa svojim kristalima - i grupom spirita koje sam već 'susretao’ u kristalima.
Ludo, zar ne?

Od 26-te godine počinje za mene drugi dio života.
1961. na poziv tehničkog direktora jedne tvornice iz Novog Travnika supruga i ja selimo u taj gradić u srcu Bosne.
Vjerujte, najljepši opis Raja bi odgovarao tom mjestu.
'Grad mladosti' 60-tih godina - bez crkve, bez groblja, bez beskučnika, ulice čiste, svuda cvijeće, stanovništvo sačinjeno od ljudi iz svih republika Jugoslavije + ljudi iz Rumunije, Mađarske – i svi veoma srdačni.
Uglavnom, nema Srba, Hrvata, Slovenaca... svi su samo ljudi koji se druže, posjećuju – ako treba pomažu jedni drugima.
Mnogo sporta, kulturnih manifestacija, izleta, jasno, i pristojnih pijanki.
I sve me je to podsjetilo na Mojsijev opis dok su 'svi ljudi govorili istim jezikom u početku podizanja Kule babilonske'.
Na žalost nije dugo trajalo.
Grupa ljudi, nazovimo ih 'polubogovi', na kraju su uspjeli uništili Raj – uzimajući ono što nije bilo njihovo.
Uz to im je pomogao i 'gold tele(vizor)' – jer su se uskoro svi zatvorili u svoje rupe od stanova da bi buljili u to čudo od tehnike.
S druge strane, mi koji nismo pali pod uticaj te 'kutije' sastavili smo dva stola i svaki smo dan praznili flaše konjaka, konstantno puhali jedan drugom u nos plavi dim cigareta, mješali i djelili karte - često puta od kraja radnog vremena do početka radnog vremena - čekajući plaću da bi je imali gdje potrošiti.
Ipak, radilo se je.

Inače, što se tiče mog zdravstvenog stanja od 1976. sam bio maltene klinički mrtav.
Jetru sam osjećao (do prve čašice konjaka u jutro) kao da se nalazi van tijela i da je veća od koljena - hripao sam ''ko vo'' (jer sam godinama pušio više od 80 komada cigareta na dan) - vene na nogama su mi bile takve kao da su se pijavice ispreplele i zaljepile na njima - ako sam brže hodao 150-200 m. mislio sam da su mi se raspolovile ''cevanice'' obiju nogu - stalne grlobolje, glavobolje – ma sve u ''p.m.''.
Ipak sam vozio auto i moram priznati da je Zenička policija bila fer prema meni jer iako su znali da imam zabranu da vozim auto (radi pijanstva) okratali su glavu dok sam kraj njih vozio.
Kasnije sam saznao da su me poštivali jer nikad nisam uradio neki saobračajni prekršaj.

1979-te mi je bilo dosta svega.
Prešao sam na 100 cigareta dnevno i konzumiranje, katkad, i do 2 litre konjaka na dan očekujući da ću pijan zaspati za uvijek.
I onda se mi je poćelo nešto pričinjavati.
Kad sam bio sam osjećao sam nečije prisustvo.
Kad sam vozio pijan auto, obično videći dvije ceste predamnom, neko mi je šaputao: Pazi! Vozi desno! Koči! Stani!...

Konačno, sad mogu priznati: Zamrzio sam život.
Eto, tako je sve išlo do 01.07.1981. godine, dakle do moje 46-te godine života.

Svakako će neko primjetiti da sam za ovakav život morao imati mnogo novaca, jer uz sve ovo sam imao familiju (suprugu i kčerku) kojima sam ipak morao davati veći dio plaće.
I bilo ga je, jer smo supruga i ja imali pristojna primanja.
No interesantno je to da me ljudi s kojima sam radio nisu smatrali kroničnim alkoholičarem.
Na ovo mogu iznijeti jednu anegdotu iz tog perioda mog života.
1978. godine sam odlučio da uz pomoć doktora prekinem s konzumiranjem alkohola.
Kad sam ispričao doktoru šta me muči, on mi je rekao: Pa ja vas dugo poznajem i nisam vas nikad vidio pijanog.
Odgovorio sam mu: Greška - jer me nikad niste vidjeli kako izgledam trijezan.
Što se tiće novca, ako sam se već našao u stisci naslikao bih ''preko noći'' umjetničku sliku (radio sam slike u svim slikarskim tehnikama) koju sam vrlo brzo prodao.
Intetesantno je da sam u jako pijanom stanju uradio svoja najbolja djela.
Ipak u jednom periodu (1980/1981) bilo je slučajeva da nisam imao novaca ni za jednu čašicu.

Moram priznati da sam se u zadnje vrijeme znao pitati kako to da noću još nisam ''vidio'' miševe i zmije da plaze po meni.
Tada, šest dana prije 01.07.1981. 'pala mi je na pamet' jedna ideja.
Otići ću u bolnicu operirati vene na nogama.
Svakako je to bila samo 'zakulisna igra moje Materijalne svijesti' jer sam očekivao da će me po pregledu krvi izbaciti naglavačke iz bolnice, uz dijagnostički nalaz: Neizliječiv na svim poljima!
Prije vađenja krvi doktor mi je predložio da prvo izvrši operaciju lijeve noge (gdje vene nisu tako grozno izgledale), a kasnije desnu.
01.07. idući u bolnicu borio sam se da ne popijem ništa.
No pred bolnicom nisam više mogao izdržati pa sam svratio na 'jednu s nogu'.
Naručio sam deci konjaka (u čaši od 2 dcl. jer bi u manjoj barem pola prolio, koliko su mi se tresle ruke).
Pijući piće odjednom sam 'čuo U GLAVI' jasnu i glasnu poruku: Ovo ti je zadnja kap alkoholnog pića.
Videći da nema nigdje nikoga u birtiji pomislio sam: E, totalno sam skrenuo!

Nakon analize krvi bio sam zaprepašten nalazima.
Svi, ama svi su pokazivali da sam izuzetno zdrava osoba.
Operacija, u trajanju od 4,5 sati, je završila bez ikakvih problema.
Kroz sedam dana otpušten sam iz bolnice.
Interesantno, od onog momenta kad sam 'čuo U GLAVI' poruku: 'Ovo ti je zadnja kap alkoholnog pića' pa do dana današnjeg nisam više popio ni kap alkohola.
Čak ni pivo.
Dakle (do 2005.) to iznosi punih 24 godine.
No pušio sam i dalje 'ko turčin'.

Usputna primjedba, vene na desnoj nozi nisam nikad operirao.
Izliječio sam ih kristalima.

Podsjetit ću vas, s razlogom, na informaciju iz prošlog teksta:
"...Dakle i Lorber-ova Materijalna svijest je duhovno komunicirala sa Stvaralačkom vrijednošću, odnosno Stvoriteljem.
Eto, s tom Stvaralačkom vrijednošću komunicira i moja Materijalna svijest.
Svakako, razlika između mene i drugih ljudi koji duhovno komuniciraju s tom Vrijednošću ogleda se u tome; što drugi nisu bili (i danas nisu) svjesni s kim duhovno komuniciraju, dok ja konkretno znam s kim ostvarujem misaonu vezu...

Kako sam svjestan da će ova posljednja rečenica navesti mnoge čitatelje da pomisle kako nisam pri zdravoj pameti to mislim da je najbolje da vam iznesem svoju biografiju, nakon čega donesite svoje konačno mišljenje o mojoj duševnoj ravnoteži.

Svakako, nakon biografije ću vas upoznati sa svim detaljima POSTANKA.

AUTOBIOGRAFIJA

Mislim da je najbolje da prvo saznate nešto o meni od onog momenta kada se je ''bliske'' 1935. godine u Zelengaju (Zagreb) čuo vrisak.
Ne, ne moj već vrisak moje majke.
Naime, misleći da sam pametno novorođenče stavio sam prvo desnu nogu u svijet da vidim da li je li hladno (bio je 10-ti mjesec – dakle listopad po hrvatskom tj. oktobar po srpskom kalendaru).
Na žalost, nisam znao da ću tim svojim postupkom uraditi da moja majka završi na operacionom stolu - gdje su je doktori ''carski izrezali''.
I možda je to bio jedan od razloga da sam ostao jedinac u majke.

Kad sam imao 2 godine obolio sam od bronhitisa i teške upale pluća.
Po riječima liječnika koji me je liječio - u ono vrijeme je od takvog oboljenja preživljavalo od 10.000 djece; jedno.
Sad znam da nisam Slučajno preživio.

Inače, majka mi je bila Hrvatica dok mi je otac po porijeklu bio ''Srbin iz Like''.
No to nije sve.
Da bi ''čušpajz bio ukusniji'' upoznat ću vas da mi je djed po majci bio Njemac, baka Čehinja, a očevo rodoslovlje je započeto negdje u Grčkoj.
I da bih dao pečat na sve ovo – ja sam već nekoliko godina Nizozemac.
Avaj! Koje li zbrke!

Svakako, zato jer je zvanično bio Srbin moj stari je dvije godine prije početka II. svjetskog rata ''na fin način zbrisao'' iz Zagreba (od mame, a i od mene) u Beograd.
Napisao sam; ''na fin način'' jer je (možda slučajno) stavio u svoj džep svu zlatninu moje majke.
...

Lično sam zadovoljan sa svojim djetinjstvom.
Mama je radila čitav dan tako da sam mogao biti i čitav dan na ulici.
Stoga su mi neki iz familije tepali: Ti si uličar – i to još trešnjevački.
Ipak mi to nije smetalo da idem u školu – iako često i oko škole – iz kog sam se razloga kasnije pitao kako to da sam bilo vrlo dobar đak.
Što je najinteresantnije, tokom školovanja sam mnogo puta primjetio da znam i ono koje po nekim logičko-ljudskim pravilima nisam trebao znati.
To se odnosi i na slikanje – što se može zaključiti po tome da ja moj Prvi likovni rad na samom početku mog školovanja ubrzo završio na izložbi dječjih radova, koja je organizirana u okvirima grada Zagreba.

Sad evo kratkog rezimea mog mladenačkog razvojnog puta.
Škole:
4 osnovne, 4 osmogodišnje (Mala matura) – zatim, za ono vrijeme, na zaprepaštenje moje familije) nakon položene male mature počeo sam učiti automehaničarski zanat (što znači da sam 3 godine bio šegrt - kasnije kalfa).
Zatim sam 2 godine bio vojnik, pa 4 godine polaznik večernje Srednje tehničke škole - da bi postao strojarski tehničar, uz epitet veoma dobrog konstruktor-tehnologa alata i mašina.
I uz sve ovo sam posjećivao plesnjake, barove, a da ne kažem kafane – naročito gdje su bili biljari i gdje se je kartalo.

Sport:
Vjerojatno nećete vjerovati, ali bio sam dobar plivač (proplivao sam na Savskom javnom kupalištu dok je Sava bila čista maltene ko NEKAD Korana, koja to više nije), izvanredan ulični golman (povremeno sam branio i za klubove zagrebačkog podsaveza a jednu godinu sam bio prvi golman gardijskih jedinice u Bgd-u), 1954 sam bio prvak Hrvatske u Judo-u (teška kategorija).
Kratko sam se vrijeme bavio boksom, hrvanjem, odbojkom.
Odlično sam igrao stolni tenis, a bio sam dobar i u skijanju i klizanju
I uz sve to sam pio alkoholna pića (od 14-te godine), mnogo sam jeo (od 9-te) i relativno dosta pušio (također od 9-te).
I tako sve do moje 26-te godine života.

Toliko do drugog nastavka.

Kako danas slavim 70-ti rođendan to sam odlučio, u čast tim godinama, otvoriti svoj blog u kojem ću vam iznijeti ono šta ja znam - a što je vezano za Postanje.
Svakako, ako nećete moći prihvatiti ono što ću objaviti to ne znači da nije istina ono što sam iznio.
No da ne duljim.

Dobro došli na na moj blog gdje možete saznati kako je sve Nastalo.
Da, dobro ste pročitali.
Na ovom blogu moći ćete naći informaciju zašto se je; i kako “probudila” Beskonačna priroda – da bi došlo do stvaranja Svijeta materijalnih vrijednosti.
Svakako, kad saznate zašto se je; i kako “probudila” Beskonačna priroda to vam neće biti teško prihvatiti daljnje informacije koje će biti vezane za objašnjenja: kako su nastale galaksije, zvjezdani sistemi, planete, trabanti i sva ostala nebeska tijela – što sve tvori vrijednost koju nazivamo kozmos (svemir, univerzum…).
Normalno, na ovom blogu ćete naći i informaciju zašto i kako je nastalo sve organsko.
A kad saznate kako je nastalo sve organsko tad vam neće biti teško shvatiti koliko u stvari malo znamo o čovjeku.

Mojsije je u svojoj Prvoj knjizi, koja se zove Postanje, napisao:
1.1. U početku stvori Bog nebo i zemlju.
U stvari, nije toliko važno da li je Bog stvorio nebo i zemlju - već je važno to što je Mojsije objavio da je Bog stvorio nebo i zemlju u POČETKU.

Na ovo postavljam pitanje: Da li čovjek treba da bude visoko obrazovan ili izuzetno inteligentan da shvati da ISPRED Svakog Početka MORA Postojati vrijeme koje ”teče” – čiji “tok” može prekinuti, JEDINO, Početak.

Najvjerojatnija i najprihvatljivija pretpostavka je da je kozmos nastao nakon “Velikog praska” koji je popularniji pod nazivom Big Bang (eksplozija atoma antimaterije; nezamislivih razmjera).
No Big Bang nije Početak već; JEDAN od Početaka.
Naime, prije tog Početka nešto se je u Beskonačnoj prirodi MORALO dešavati da bi se stvorili uslovi da dođe do Big Bang-a.

Svakako, na ovom blogu ćete također moći naći informaciju - šta se je u Beskonačnoj prirodi dešavalo prije tog Početka.

Po biblijskim zapisima Mojsije je duhovno komunicirao s Bogom.

No, prije nego nastavim s tekstom treba da vas upoznam sa slijedećim.
Moje poimanje Boga se poprilično razlikuje od vjerskih poimanja Boga.
Stoga ja uvijek navodim ime; Stvoritelj, ili; neka Stvaralačka vrijednost.

Dakle, po meni, Mojsije je duhovno komunicirao s nekom Stvaralačkom vrijednošću – ili popularno rečeno sa Stvoriteljem (po Mojsiju; s Bogom).

Prema tome – Stvoritelj (ili “nešto kao Bog”) POSTOJI!

Svakako, dokazi koji će temeljiti ovu tvrdnju nalazit će se u mojoj knjizi na kojoj radim.

Neosporno je da Mojsije nije jedini koji je duhovno komunicirao s nekom Stvaralačkom vrijednošću – jer tu vrstu komunikacije s tom Vrijednošću su ostvarivali (i ostvaruju) još i mnogi drugi ljudi.
Šta više – sva živa bića (ali i mrtve stvari), dakle sve što u kozmosu postoji, moraju na svoj način komunicirati sa Stvoriteljem, jer u protivnom; to što živi (čak i ako je to mrtva stvar) ne bi ni postojalo.

A da Mojsije nije jedini koji je duhovno komunicirao s nekom Stvaralačkom vrijednošću možemo zaključiti i iz teksta Jakob Lorber-a (1800-1864); proroka iz Štajerske (kojeg uzimam za primjer iz razloga što se u “ezoteričnim časopisima” najmanje spominje – iako zavređuje da mu ezoteričari posvećuju više pažnje).
Dakle, Lorber nam je ostavio ove riječi:
"Usred noći 15.3.1840. probudio me je neki tajanstveni glas koji mi je naredio: Ustani, uzmi olovku i piši!
Kad sam pročitao ono što sam napisao, bilo mi je jasno da mi je Usud povjerio zadatak koji je nespojiv s mojom dosadašnjom službom dirigenta u Tršćanskoj operi.
Što se tiče unutarnjeg glasa, mogu samo reći kako u srcu osjećam najsvetiju riječ Gospodinovu, kao neku vrlo jasnu misao.
Nitko, pa ni moji najbliži nisu u stanju čuti taj glas koji u meni tako jasno odzvanja".

Dakle i Lorber-ova Materijalna svijest je duhovno komunicirala sa Stvaralačkom vrijednošću, odnosno Stvoriteljem.

Eto, s tom Stvaralačkom vrijednošću komunicira i moja Materijalna svijest.
Svakako, razlika između mene i drugih ljudi koji duhovno komuniciraju s tom Vrijednošću ogleda se u tome; što drugi nisu bili (i danas nisu) svjesni s kim duhovno komuniciraju, dok ja konkretno znam s kim ostvarujem misaonu vezu.
I upravo ta Stvaralačka vrijednost djeluje na moju Materijalnu svijest da ljudima iznesem informaciju na pitanja:
- kako shvatiti vječnost
- kako shvatiti Prirodu
- zašto je apostol Ivan napisao: U početku bješe riječ
- od kada "datira" Svijest
- postoji li beskonačan prostor
- koja je "vrijednost" ispunjavala “prostor” za kojeg mnogi kažu da je beskonačan
- koliko je vremenskih razdoblja bilo potrebno da se formira kozmos (univerzum, svemir…)
- koliko je bilo početaka do stvaranja kozmosa…
- može li čovjek odrediti vrijednost Stvoritelja.......

Svakako da treba odgovoriti i na još velik broj otvorenih pitanja – koje odgovore ćete naći na ovom blogu (ili u mojim knjigama koje sam objavio, odnosno na kojima sad radim).

Toliko za prvi put.