...dark...fairy...

Jedno pitanje mi se stalno mota po glavi...Zašto su ljudi tako osamljeni, iako je oko nas puno ljudi koji nas vole i kojima je stalo do nas..Zašto se ponekad osjećamo kao da ne pripadamo nigdje, kao da smo zarobljeni između dva svijeta, obadva nas privlače, a mi se jednostavno ne možemo odlučiti u koji da pođemo...kako da nađemo pravi put..ovih dana su svi sretni i veseli..tako i ja izgledam..sretno i veselo, a iznutra patim..patim, jer ne mogu pronaći odgovore na pitanja, na pitanja koja me toliko muče, izjedaju iznutra...u subotu dok sam bila vani s društvom, shvatila sam da ja zapravo nigdje ne pripadam...da sam sama, potpuno sama...kao da sam u zadnje vrijeme potpuno isključena, kao da sam negdje duboko u svom svijetu, svijetu mašte...u kojem je sve onako kako treba biti, bez svađa i ostalih sranja...i stalno razmišljam o trenutcima provedenim s njim...bez njega bi bila totalno izgubljena...kad sam s njim nestane sva ta tuga, bol, sav taj kaos u mojoj glavi...i ostanemo sami on i ja...sami...toliko sam sretna kad smo zajedno..toliko sam sretna da mi se čini nestvarno..znate onaj osjećaj kada vam je toliko lijepo, kada se osjećate kao da letite...kao da živite jedan prekrasan san...ali onda dođe i strah...strah da se taj prekrasan san ne pretvori u noćnu moru.......i nadam se da će ta moja sreća još dugo potrajati...da se taj moj san još neće pretvoriti u noćnu moru...i da ću još dugo uživati u njegovom zagrljaju...daleko od svih problema............sretna..onoliko koliko to mogu biti...