ATTACK
hladnoća, ravnodušnost… to je ono što sad osjećam!
konačno su se izguBili osjećaji…
vraćam se u svoj svijet…
svijet bez boLi, svijet u kojem mi nitko ništa ne može!
zašto bih patila zbog nekih stvari A drugi se ni ne obaziru…
zašto bih ja bila jedina kojoj je stalo…. zašto?!?
treba biti boraC….
ima milijun pitanja na Koja pokušavam dati odgovor…
ali ni sama neznam što će mi ti odgovori…
kao da bi oni promjenili svijet…
možda samo treba živjeti i ne obazirati se na poglede i krikove pokvarenih ljudi….
Ali tko može tako živjeti?
čemu sve???
moj imaginarNi (za mene stvarni) svijet me čini sretnom…
ponekad čak poželim zauvijek ostati u njemu…
no iz transa me budi nova bol… ponovno… ponovno me ubija…
ne moGu to spriječiti jer, ma koliko željela biti bezosjećajna ne mogu…
jEr još uvijek sam čovjek…bar jednim djelom…
taj mali dio mog ljudskog bića pomaže mi da izdržim svjetLost…
to odvratno blještavilo koje me razotkriva užasnutim facam pokraj mene
oslabila sam!
moram poD hitno skupit snage… moram u lov…
uskoro će noć… najbolje vrijemE za lov
izmorena sam ali noć me skriWa u sjenu…
bešumno I tiho vrebam žrtvu…
iz najmračnijeg ugLa čekam pravi trenutak…….
postajem besmrtna…
sLobodna….
čovjek u meni umire…
ostajem samo ja…
nepobjediva…
…..JA…..