još uvijek sam u svojem matičnom imperiju. u dobroj staroj virki. tugaljiva je moja priroda... osjećam ju kako vreba duboko iza očnih duplj, poput gladne zvijeri u pećini skriva se nesigurna pred danjim svjetlom. a kada dođe noć i spusti se tmina, iskočiti će sa svom silinom gladnog predatora spremna da mi odere dušu, satre misao a kožu zategne i učini suhom poput leda. tada osjećam bol kako se prelijeva po unutrašnjosti moja torza preko i niz organe, poput rastaljena zlata. zlata kojeg na njenu riječ stvorio sam od svoja srebra. moje vrijeme, moje emocije su moje vrijednosti. bogatstvo koje sam ukrao od bogova - podario Njoj; srebro od mjeseva otuđeno.
šutnja me vrijeđa. ne volim šutnju, ignoriranje. ne volim kada se nahuškani drugi javljaju na pozive koji nisu upućeni njima. jedna riječ i za 24h mogao sam doći. vidjeti što sam želio, kušati zagrljaj. sve je bilo spremno. ali sanak je bio prisutan, a laži prisutnije. siječanj je... a nećeš se ni sjetiti... kučko.


danas se vraćam. idem gledati narniu, saw. idem prevoditi jebeni engleski i šopati se sociologijom ostarjele komunjare i kvazi velikog Hrvata. ovo potonje jer se vjerojatno krstio tek 90ih godina prošlog stoljeća.
anarhija je majka reda? nacionalizam umire u smrti?
samo neki od grafita koje uočio sam na proputaovanju. ne volim gužve koje se navečer stvaraju u podravci. ne znam.... u osijeku snijeg otopi se brzo. ovdje još uvijek se drži, prekriva gustu zelen tmastog plodonosnog praha; tla na kojem sam začet; zakiva ga svojim sniježnim grubim stiskom, steže nježnošću bijele pesnice. i vinorodni obronci, na kojima od djetinjstva počivao mi pogled, ovijeni su maglom poput raspostrte kose usnule djeve. kosa koju češljaju jablanove grane...


moj lijepi, lijepi, crni anđele... daljine nas razdvajaju, običaji i ljudi. povezuju nas strast, požuda i neiscrpna potreba za sladostrašćem. brižna oduvijek si prema meni, dobra. i dobrote tvoje zasititi se nikada nisam mogao. zbog toga te obožavam; ljubim zbog svega što jesi.
nedostaje mi vedrina tvoja osmjeha, nedostaje mi toplina tvojeg dodira. nedostaju mi tvoje tamne kovrče u koje ću sakriti lice svoje kao i nekoć, crne kovrče koje će maziti mi obraz kao i prvi put. i tvoj zagrljaj.... volim zagrljaje. zaželio sam te se.
smiješi se, radosti moja, jer osmijeh dobro ti stoji... smiješi se jer hoću da sunce žari, sija.
i ljubi me... opet, iznova. grickaj i stati nemoj nikada. ti bi mene papala... hehe... hajde, dođ i pomazi me paperjem nježnosti svoje, anđele... izazivam te.

hoćeš li i ovaj put izdržati a ne ostaviti neki sočni komentar?!