Nemoj da me mrziš zato što sam mnogo lepa!
nedjelja, 11.02.2007.
Iskližejizirana ljubavna priča sa elementima iz stvarnog života...
|
-svjesna sam da je duga priča i da je vjerojatno dosadna i da nema apsolutno nikakve umjetničke vrijednosti. Al, zajebite, ja sam je pisala. Priča ima nekih elemenata koji su istiniti, ali je 80% toga produkt mog mozga. Kiša je lagano padala na prozore njene sobe. Kapljice su se slijevale niz prozorska stakla kao i vrele suze koje su klizile niz njene blijede obraze. Ležala je na krevetu tupog pogleda uprtog u strop kao da očekuje da če se nešto tamo gore pojaviti. Već je dva sata prošlo, a ona je jednako ležala i plakala. Nije ju bilo briga što se posvađala s Anjom niti što je mama već pola sata pred vratima i zove zove ju da izađe iz proklete sobe, nije ju bilo briga što kiša pada, što je Italija osvojila prvenstvo i što joj sestra ide na popravni. Najveća joj je briga bila što mora živjeti, što mora udisati taj jebeni zrak i što se svako jebeno jutro mora probuditi. Nije to željela,. Željela je zaspati, zauvijek. Napokon je ustala iz kreveta, otišla do radnog stola i izvukla kutiju ronhilla. Novo pakiranje. S nekim vražjim brodovima. Rekla je da će prestat, ali sad ju nije bilo briga hoće li umrijeti danas ili za 50 godina. Sjela je na krevet i udahnula jedan dim, Sad se osjećala puno bolje. Mama je i dalje lupala na vrata, ali ona nije otvarala. Mislila je ostati u sobi dok ne crkne. Događaji od protekle večeri su joj se motali po glavi..dok je sjedila na prokletim stepenicama kod škole nestrpljivo išćekujući Ivanov dolazak. Kad ga je napokon ugledala ulična lampa je obasjavala njegovo smrtno ozbiljno lice. Nije se ni nasmješio. Ubrzanim korakom došao je do nje i kao nekom strancu, hladno rekao da je gotovo. Nije se ni trudio objasniti zašto je gotovo samo je rekao da je razočaran te da ne može i ne želi više biti s njom, Okrenuo se i otišao, a ona je ostala sama.  Srce joj je luđački lupalo, ruke su joj se tresle, a koljena klecala. Mislila je da će se onesvjestiti. Sjedila je ispred škole još neko vrijeme. Prisjećala se onog Anjinog tuluma kad se napila i napravila najveću pogreškuu životu. Voljela je Ivana više nego išta na ovom svijetu. Nikada u životu nije imala takav osjećaj praznine kad nekoga nema i ispunjenosti kad je netko u blizini. Zašto je morala prevariti Ivana s onim vražjim Igorom?! Nadala se da nitko neće saznati da je poljubila Igora. Bila je dovoljno pijana da napravi tu glupost, ali i dovoljno trijezna da se poslije svega sjeća. Igorov poljubac bio je tako hladan i bezosjećajan. Imala je nekakav odvratan osjećaj kao da ljubi biljku, a sad je bila uvjerena da bi imala i više osjećaja prema biljci nego što je imala za Igora. A Ivan, njegove velike mekane, crvene usnice, svaki poljubac bio je za nju kao da ju bode tisuću sitnih iglica i da joj milijun malih leptira leti u trbuhu. Tako joj je bilo prvi put kad ga je poljubila. Koljena su joj klecala, a srce lupalo kao da želi pobjeći iz prsa. Ništa drugačije nije bilo ni svaki put poslije toga. Osjećaji prema Ivanu nisu se nimalo promjenili, ali je u njoj nakon Anjinog tuluma ostao onaj osjećaj bezvrijednosti. Osjećala se kao neka drolja, svom dragom zabila je nož u leđa. Izdala ga je i sad si neće moći oprostit dok je živa. Sad je bila potpuno sama. Noć se polako spuštala, a ona je još uvijek gorko plakala. Napokon je uspjela zaspati, jecajući. Probudila se na jastuku natopljenom vrelim suzama. Sat je pokazivao 2:08. Ponoć je odavno prošla. Svi su spavali. U njenoj glavi tada se rodi bolesna ideja. Čemu živjeti? Čemu dočekati sutra ako ono više nikad neće biti isto?! Više neće morati lagati mami da ide prespavat kod Anje, a ustvari pobjeći kod Ivana i provesti najljepše sekunde, minute, sate u njegovom zagrljaju. Najradije bi ponovo zaplakala, ali sad nije željela nikaga probuditi. Ušuljala se u kuhinju. Prišla je ladici u kojoj su držali noževe. Uzela je jedan. Od kirurškog čelika kako su govorili na onim reklamama. Prišla je liniji i upalila svoju najdražu pjesmu od Zeppelina, pjesmu koja je u tom trenutku bila kao stvorena za njeno psihičko stanje. Uzela je nož i sjela na pod. Razmišljala je kako je najbolje da prereže žile. Čvrsto je uzela nož i povukla po zglobu. Jedanput, dvaput, triput. Krv se slijevala na pod stvarajući malo jezerce, a na liniji je još uvijek sviralo Baby, I'm, gonna leave you. Bila je tako sretna gledajući svu onu tamnocrvenu krv... Na drugom kraju grada, Ivan je čekao jutro da nazove svoju malu, da joj se ispriča jer je bio onakav gad i da počnu sve..Ispočetka... THE END |
- 20:53 - Komentiši (25) - Isprintaj - #
Ožujak 2007 (5) Veljača 2007 (7) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Prijateljski savjet
Ako ste se zatekli tu, očito trebate psihijatrijsku pomoć.... Odite do kuhinje i uzmite nož ( po mogućnosti od kirurškog čelika) e, sad kad ste to napravili...Udobno se smjestite u stolicu ispred vašeg osobnog računala..pustite si najdražu pjesmu..i lagano potegnite po zglobu po vašem izboru (osobno, preporučujem lijevi)..ovisi koliko je potrebno, najvše 5 do 6 puta...Lezite na pod i uživajte u trenutku.... i ako trebate još takvih savjeta slobodno se obratite na: mSn: ramona_989@hotmail.com
Mali tapir d.o.o
- osoba ženskog roda - starost procjenjena na 18 godina -mjesto obitavanja joj je malo selo pored Jastrebarskog-Zagreb - ne podnosi visoke temperature - ima obitelj koja ju i danas uzdržava - ima vrt 
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||