|
|
| < | prosinac, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
In flames
Hladno pivo
Foo Fighters
Metallica
Marilyn Manson
Evanescence
Godsmack
HIM
Red Hot Chili Peppers
Sepultura
Free Site Counters
ja sam jedno zbunjeno biće koje se odaziva na ime Zmia i koje voli čokoladu. volim slušat metal i rock(popis bendova u prijašnjem boxu). bojim se paukova i bilo kakvih buba jer su ružni xD imam psa, Neru, koja je kao i ja, čudno biće i jaaako nervozno pa laje u tri u noći kad neko prolazi i ne mogu spavat. a kad ne mogu spavat nisam dobre volje. beware! x)
btw, OBOŽAVAM Wentwortha Millera
njami njami :):)
drop-dead gorgeous
Tina
Tea
mali zločesti kiwi
-Kixxxa-
nonsense
Anarhistica
In Flames The Quiet Place
Spinning further, deeper
I know you're out to try me
I'm not in this to be a slave
Push the dirt, make me feel
Locate what swallows life
Night bird you build my world
..and then I close my eyes
..and then I close my eyes
Judge me now
Used to be afraid to let it show, bow down
A king in my own mind
Everything's in place so much brighter from today
Drown the monster
Make all bad dreams go away
Whatever it takes to keep running free
Open scars, the quiet place
All the bridges fall to the ground and you say you sacrificed
..and then I close my eyes
..and then I close my eyes
Judge me now
Used to be afraid to let it show, bow down, bow down!
A king in my own mind
Everything's in place so much brighter from today
A king in my own mind
Judge me now
A king in my own mind
Judge me now
A king in my own mind
Judge me now
Used to be afraid to let it show, Bow down, bow down!
A king in my own mind
Everything's in place so much brighter from today
A king in my own mind
moram napomenuti da će ovaj post biti dugačak i ne bih ga preporučila svima, pogotovo ne onima koji su okorjeli ljubitelji životinja
---
nekai me fakat pogodilo i moram napomenut kakva ljudi znaju biti gamad
pička vam materina svima koji imate srca ovo napravit.danas sam kod Mc Donaldsa vidjela nekog malooog preslatkog psića kak leži na nekoj jakni i trese se..
neko ga je ostavio.
isse meni fakat nie jasno kak neko može imat srca to napravit
gamad bezobrazna dao bog da vas sve vlak pregazio
(mislim na one koi su ovo već napravili)
neka žena je rekla da joj kćer radi za udrugu za zaštitu životinja i rekla joj je da dođe neko po peseka..
nadam se da je sad peso oke..
đubrad..
ja nikad ne bi mogla tak ostavit svoju Neru..
dala bi život za nju..
pazi sad ovo..
ljudi su gamad.
više zaslužuju život nego mi..
odite na ovu stranicui pročitajte par priča..
ne sramim se priznat da sam plakala..
Čime smo zaslužili ovakvu patnju?
Prizor koji su dana 27.05.2006.g. zatekli na staroj Karlovačkoj cesti, skamenio je od užasa supružnike Kralj, koji su vračajući se kući, nasred ceste ugledali malešnu kujicu kako za sobom vuče teški metalni lanac. Zaustavili su svoje vozilo s namjerom da jadnu životinju oslobode lanca, no kada su prišli bliže uslijedio je još veći šok. Metalni lanac urezao se nesretnoj životinji duboko u meso i bilo ga je nemoguće maknuti bez kirurške intervencije. Stavili su kujicu u auto i odvezli je na Veterinarski fakultet.
Prizorom je bio užasnut i dežurni veterinar na veterinarskom fakultetu kao i volonteri Udruge "Noina Arka", koji su kujici pružili prvu pomoć i smjestili je u stacionar. Nakon prvog operativnog zahvata dežurni kirurg je uspio izvaditi lanac koji je urastao u meso, no nesretna će se životinja morati podvrgnuti još jednoj operaciji kako bi joj se sa vrata odstranio i dio trulog mesa.
Kujica, koju smo u međuvremenu nazvali "Nera", stara je svega 7 mjeseci i mala je rastom, po izgledu sliči oštrodlakom jazavčaru i upravo je nevjerojatno kako je tako malešna životinjica uspjela strgati lanac i pobjeći.
Možda se ovo i nije desilo baš slučajno i to upravo sada kada se u Saboru diskutira o prijedlogu novog Zakona o zaštiti životinja. Slažemo se i mi sa saborskim zastupnikom IDS, Damirom Kajinom, da naši seljaci nisu okrutni sadisti, ali istovremeno mislimo da Zakon o zaštiti životinja mora upravo štititi životinje od onih koji to jesu, a sudeći po ovom slučaju jasno je da ima i takvih. Mislimo da naša mala hrabra kujica "Nera" sa otrgnutim lancem i krvavim vratom nosi vrlo jasnu poruku: "Čime smo zaslužili ovakvu patnju?".
eo sad slike tog psa
rana na vratu 
i mali pas
mala je preslatka, kako joj neko može napravit nekai ovakvo
---
Pas iz šinteraja
Da životinjskim patnjama zaista nema kraja, dokaz je i Vigor, pas koji je samo jedan od mnogih "spašenih" i "sretno" udomljenih pasa iz šinteraja, koji je igrom slučaja završio na doživotnoj robiji kod udomiteljice koja je već otprije dobro znana, kako stanovnicima Novog Zagreba tako i nadležnim inspekcijskim službama.
Na neograđenom komadu blatnjavog zemljišta, koje je u vlasništvu Grada, pored prljave i smrdljive gnojnice, koja je u vlasništvu udomiteljice, nalaze se groteskne drvene nastambe u kojima Vigorova nova vlasnica, već dugi niz godina uzgaja domaće životinje za klanje. Da bi slika bila kompletna nalazi se tu i trošna drvena pseća kućica za koju je zakucan lanac, na kojem je svoje patničke dane provodio Ben, Vigorov prethodnik. Nakon Benove smrti na adresu veterinarske inspekcije stigle su prijave i zamolbe građana da dotičnoj "urbanoj stočarki" više ne dozvoli daljnje držanje životinja, no upravo je veterinarska inspekcija bila ta koja joj je pomogla da pronađe novu pseću žrtvu.
I tako na kraju ove priče, svi su sretni i zadovoljni, osim naravno Vigora kojega nitko nije pitao da li ostatak života želi provesti u blatu, zakucan lancem za trošnu dasku pseće kućice, gladan i žedan, prepušten na milost i nemilost slučajnih prolaznika, za koje će uvijek biti laka meta koja ne može pobjeći.
ovo je tai pas
(obratite pažnju na okolinu u kojoj živi)
sad slijedi pismo koje je poslala grupa ljudi koja se brinula dugi niz godina za Bena, za razliku od njegove vlasnice.
Za Bena, bivšeg psa M.B., smo se počeli brinuti u ljeto 1999. godine, kada smo u šetnji ulicom Nikole Andrića br. 16 u novozagrebačkom naselju Sopot najprije osjetili strašan smrad otvorene usmrđene gnojnice, a onda ugledali od gladi i žeđi izbezumljenog, vrlo mršavog psa (gotovo kostur), starog oko 7-8 godina, na lancu od jednog metra. Tamo je bila i M.B.. Pas, za kojeg smo kasnije doznali da se zove Ben, nije imao kućicu već hrđavu staru polegnutu bačvu u kojoj je provodio svoje mučne i teške dane. Od susjeda s okolnih vrtova čuli smo da je za kišnih dana živio u velikom blatu i da su mu oni povremeno donosili hranu i vodu, kad to ne bi napravila M.B. (po njihovim riječima hranila ga je starim i pljesnivim otpadcima kojima je hranila i svinje).
Užasnuti svim tim i mi smo im se u tome pridružili. Takvom jednom prilikom zadobila sam ugriz od kojeg mi je otekao lakat. Oznake da je ovdje, na gradskom zemljištu, oštar pas dakako nije bilo. Ugrizu se naravno nisam previše čudila bio je on posljedica izbezumljenosti jadne životinje koja je živjela u jezivim uvjetima i bila privezana na kratki lanac, bez hrane, bez vode i bez ikakve mogućnosti kretanja. Pas naravno nije bio cijepljen. Nismo sve to tada prijavili nadležnima iz čiste ljubavi prema životinjama, nego smo nastavili pripitomljavati psa i hraniti ga. Pas se oporavio. Čuli smo da je M.B. i ranije imala pse, pa i štence koji su često ugibali, sasvim sigurno zbog surovih uvjeta u kojima ih je držala.
Donijeli smo drvenu kućicu i pas je konaćno imao siguran zaklon od kiše i snijega. Nakon nekog vremena M.B. je uzela kućicu i ostavila psa pod vedrim nebom, ponovo izbezumljenog i bez zaklona. Rekla je da joj kućica treba za 20-ak pilića, koje je tada slobodno uzgajala na livadi koja je najvjerojatnije u vlasništvu Grada. Radnici trafostanice ustupili su nam veliku kućicu njihovog bivšeg psa, za koju smo kupili topli pod kojim smo prekrili krov i time spriječili prokišnjavanje. Također smo kupili i sigurniju ogrlicu, jer se Ben često otimao s lanca i bez kontrole lutao naseljem, čime je potencijalno ugrožavao prolaznike i promet pretrčavajući cestu (stara ogrlica se raspala, a M.B. nije željela kupiti novu. Kupili smo i podnu sajlu dužine 5 metara i montirali je s jedne strane za stup, a s druge o klin zaboden u zemlju (isto kupljen). Nakon kratkog vremena M.B. je sajlu uklonila (ne pitajući da li nam je treba vratiti) uz obrazloženje da Ben mora biti vezan što kraće jer u protivnom gazi nasade. U više navrata uklonila je i zaštitni zastor protiv vjetra sa vrata kućice, jer je pas morao imati dobar pogled na potencijalne lopove. Iz tog razloga počeli smo ga redovito šetati i ubrzo smo preuzeli kompletnu brigu o njemu. Kupili smo i suncobran jer ga M.B. na visokim temperaturama nije željela premjestiti u hlad, uz objašnjenje da mora čuvati piliće koji su također bili nagurani u prevruće, smrdljive i improvizirane kaveze. M.B. je, svom vlastitom psu, povremeno dobacivala trula jaja, pljesnive kolače i peciva, stare bombone, a sve to vjerojatno pronađeno u smeću jer radi kao čistačica.
Tijekom sljedećih godina Ben je prebolio piroplazmozu, zadobio rane od ugriza drugih pasa, koje su zbog infekcije morale biti liječene, ( vezan lancem na neograđenom terenu bio je laka meta za druge pse), imao upalu mokraćnog mjehura, staračku bolest testisa, parazite i upalu ušiju. Troškove liječenja svih tih zdravstvenih problema, kao i cijepljenja snosili smo mi, susjedi koji nisu mogli podnijeti i gledati ovu neizmjernu pseću patnju. M.B., kao vlasnica psa, u tome nije sudjelovala niti jednom lipom, a kamoli kunom.
Dakle, svih navedenih godina suosjećali smo s Benom i trudili se olakšati mu život, najveći dio tereta i svih financijskih troškova snosile smo mi V.B. i S.P., a o tome mogu posvjedočiti i brojni susjedi koji su nam pomagali: K.K., S.J., Đ.B. i S.Č.. Za to vrijeme M.B. je uporno kršila propise i izjavljivala da može raditi što god hoće, pa dok ide – ide.
Često smo ju molili da nakon Bena više ne uzima drugog psa, jer se ni o njemu neće moći, a ni htjeti adekvatno brinuti. Nakon njegove smrti ponadali smo se da je došao kraj, kako njegovim tako i našim mukama, no nažalost uzalud smo se nadali jer je, zahvaljujući intervenciji veterinarske inspekcije, usprkos podnesenim prijavama protiv M.B., stigao novi patnik, pas Vigor, koji je, «spašen od sigurne smrti u šinteraju», završio u rukama zlostavljačice M.B.
Da li bismo i o njemu trebali voditi kompletnu brigu slijedećih desetak godina, to je pitanje koje treba postaviti veterinarskoj inspekciji Grada Zagreba, koja je pomogla M.B., da se ponovno dočepa novog patnika koji će čuvati njezine domaće životinje, koje bez dozvole već dugi niz godina drži na gradskom zemljištu.
Mi dole potpisani molimo da se Vigor, pas iz šinteraja, spasi i poštedi Benovih muka, posebice iz razloga što je pas iz šinteraja udomljen bolestan, jer od kada je došao odbija hranu i potpuno je apatičan. Napominjemo da svi mi dole potpisani imamo svoje vlastite kućne ljubimce i dovoljna nam je briga oko njih, a i financijke mogućnosti nam nisu takve da možemo voditi brigu o tuđim životinjama koje se udomljavaju bez provjere onima koji o njima ne vode ni najosnovniju brigu.
---
UZGOJ NA BALKANSKI NAČIN
Slike koje gledate snimljene su u jednoj registriranoj i renomiranoj uzgajivačnici Posavskih goniča. Iz priloženog se vidi da zaista ne treba puno da bi se netko počeo baviti ovim unosnim biznisom. Neiskorištena javna površina, po mogućnosti skrivena od znatiželjnih pogleda, nekoliko starih dasaka, par čavlića, čekić u ruke i uzgajivačnica je tu.
S obzirom da je potražnja za rasnim psima velika ovo je zasigurno posao u kojem čete, posebice u ovim teškim vremenima, uz minimalni rad, trud i ulaganja ostvariti solidnu dobit. Za registraciju i izgradnju ovakve uzgajivačnice znači ne treba Vam gotovo ništa, a za njezino uzdržavanje još manje. Psi su naime, na veliko zadovoljstvo uzgajivača, vrlo žilava bića koja mogu biti i bez hrane i bez vode i po nekoliko dana i što je najvažnije ne znaju govoriti, pa se ne mogu nikome žaliti. To smo umjesto njih učinili mi, još u jesen 2005.g., no kao što vidite i ovaj puta je veterinaska inspekcija procijenila da je sve u skladu sa važećim propisima, pa je uzgajivačnica još uvijek tu, a posao, blago rečeno jednostavno cvijeta.
--
evo, nakon svega ovoga, nadam se da VI, koji čitate ovaj blog, nećete učiniti iste pogreške i da ćete shvatiti da su životinje ISTE kao i ljudi, i da zaslužuju ISTE potrebe kao i ljudi..
pozdrav