četvrtak, 16.07.2009.
Krvari ć
Vozeći se nekidan preko Krvarića, prolazeći kroz drugu od dvije svakodnevne muke prolaska automobilom kroz dio ceste preuzak za mimoilaženje dva auta, kroz polje, kroz provaliju i neugodu, palo mi je na pamet kako mi je grozomorno dugo vrijeme trebalo da počnem cijeniti iskustvo.
Priznajem, s obzirom da meni muka uvijek ostaje muka i da me svako čeprkanje po rani boli kao čeprkanje po rani, dugo mi je promicao smisao "cijenjenja iskustva". Kako, dovraga, cijeniti iskustvo s događajem koji će se ponoviti za dan, za sat, za godinu? Pozitivna iskustva nema smisla cijeniti jer priželjkujemo još, negativna jer se bojimo još - nije iskustvo statična stvar pa da je arhiviramo i gurnemo iza sebe. Svaki novi događaj traži usporedbu, transfer naučenog, generalizaciju i/ili partikularizaciju.
A sad mi je, nakon stotinu prestanaka pušenja i tisuću prolazaka kroz Krvarić, konačno jasno:...
Vrijednost iskustva je štaka - štaka kojom ćemo se pomoći kroz teška vremena znajući da će poslije njih doći lakša, ili teža, ili drugačija; štaka kojom ćemo se pogurati da se popnemo na razinu koju bez nje ne bismo mogli dosegnuti; štaka kojom ćemo nekog raspaliti po tikvi i pljunuti u prašinu govoreći: "Viđao sam takve kao ti i, samo da znaš, nisu svi govna, ima još poštenih ljudi!"
Štaka kojom ćemo se danas pobrinuti da postoji sutra.
