ponedjeljak, 19.11.2007.
Biti ili ne biti - il` se možda sakriti?
Imate dobar "nos".
Istina je. Malo sam vam htjela stavit` "bubu u uho" i reći na što da mislite, a dalje ćemo ovako:
-prvo ću i ja pridružiti svoj odgovor na to pitanje,
- a onda ću vam ispričati priču
- i na kraju ćete vi iznijeti svoje mišljenje, sad od svih dostupnih informacija.
Moj konačan odgovor na ovo milijunsko pitanje je da, to bih okarakterizirala kao "sebično". Zato jer mislim da ljudi najbolje donose odluke kad imaju najviše informacija.
Kao što ste i sami primjetili, ima okolnosti i okolnosti u kojima se neka priča može odvijati. I ja sam svjesna različitosti okolnosti.
Što je još zanimljivije, najčešće se vodim onom Voltaireovom "Ima istina koje nisu za sve ljude niti za sva vremena". Držim da je taktičnost važna. Vidim da je često važnije "kako" nego "što", a bolno sam svjesna činjenice da je (pogotovo u pitanjima srca) jako teško iskomunicirati drugome smisao onoga što želiš reći.
Riječi su riječi, a ono što čujemo interpretacija kroz iskustvo jednoga.
Da skratim:
P: Da li bih uvijek rekla?
O: Ne.
P: Da li bi voljela da se meni kaže?
O: Svakako.
Wtf?! - Ne čini li me to onda ne samo sebičnjakom nego i licemjerom?
O: Ne. Objektivno mislim da je sebično. Ali ako dođem u tu situaciju radije odabirem biti sebična nego povrijeđena.
Slijedi priča:
Sjednim neki dan sa par prijatelja na kavi.
Znamo se već sto godina. Svuda smo bili i svašta radili. Rasli smo skupa. Mislili smo da ćemo svakako do ovih godina imati sve - školu, posao, kuću, obitelj.
Jednom od njih ovih dana razvod je postao pravomoćan.
Čini mi se da uskoro gotovo i neću imati drugačijih prijatelja.
I tak on priča. Stanovanje, djeca, troškovi, roditelji,... Dobro se drži i trudi biti pun razumjevanja, ali na kilometar se vidi da ga svi, da prostite, *ebu k`o da nije i njemu teško, grozno i kataklizmično - k`o da je on samo prolaznik i kao da to nije njegov vlastiti život...
Ustvari nemam pojma što reći. "Misery loves company", ali nisam baš osoba koju bi tako što veselilo činiti.
I na kraju pričamo i hihoćemo se. Točka "Razno" i gluposti. Vicevi. Interne fore. Anegdote. Opuštenost.
U jednom trenutku počinje pričati kako je upoznao žensku osobu. Relativno nedavno. Sviđa mu se. Zna detalje prema kojima je jasno da je posvetio resurse njihovom saznavanju. Govori o tome pretjerano oprezno, ali ipak govori - opijen opuštenošću trenutka. Ta među prijateljima je.
Razgovor vrluda i skakuće s teme na temu, valjamo lascivne štosove (apsolutno najdraža zabava), otvoreno pitamo pitanja.
"Kad si zadnji put nešto maznuo?"
ili
"Zgasila je svjetlo, a ja sam bil gotov!"
I na kraju, kratak sažetak:
Jasno, brodolomom bračnim uvrijeđen i povrijeđen, ali u granicama normale.
Jasno, viđa se i viđat će se s drugim ljudima - ići u kina, večere, klubove.
Jasno, s nekima od njih će i "spavati" - onima koje daju informirani pristanak na "bez obaveze".
A što sa tom posebnom, tom za koju zna na koji lijek je alergična i kakvu kavu pije, tu koju prepoznaje po mirisu u sobi punoj ljudi i s kojom uvijek ima o čemu razgovarati?
Niš`, kad mu se učini da bi se mogao "izdati" počet će je izbjegavati.
