srijeda, 05.09.2007.
"We are made wise not by the recollection of our past, but by the responsibility for our future. "*
Nekidan prisluškujem razgovor nekoliko pripadnica suvisle ženskadije smještene za susjednim stolom. I tako, nakon ovoga i onoga, u jednom trenutku neka od njih počinje pričati kako se nekidan grozno posvadila s dečkom; te ona ovo, te on ono, sve zlo i naopako, optužbe i nesuglasice frcaju na sve strane - ništa pretjerano žilorezno ili presudno za budućnost, uglavnom životne opterećivalice prekipile obojma u isti čas. I na kraju, kad su se dobro isprepucavali, rekli što je bilo za reći i izvikali puštajući van paru - pomirili su se - i ona zatvara pripovjetku riječima:
"Samo mi nije jasan taj "pomirbeni seks". Tu i tamo čujem za njega, ali već počinjem vjerovati da je to samo urbani mit - pa čovječe, ako to netko zaista i radi - zašto se to meni nikad ne događa?"
I ježiga, tu se sada otvara prostor u kojem se može svašta reći. Od toga da bi valjalo takve zamisli podijeliti s partnerom koji možda ni ne sumnja što joj se mota u glavi do tvrdnje da nismo svi isti i da njemu tako "našpananom" možda seks nije ni na kraj pameti. Od toga da to može biti fino "potpisivanje mira" i zaokruženje čitave epizode do potencijalne iskre koja zapali požar nove svađe - a svi znamo da se požar mora savladati u prvoj minuti, a nakon toga moramo tražiti pomoć uz nikakvu garanciju da će se isti i uspjeti ugasiti. Sve je to moguće, ali kao pristalica istinskog "test run-a" prije nastavljanja sa svojim životom, moram vam reći što ja mislim:
Sve više mi se čini da su muškarci (ma i žene isto, ali ugodite mi na trenutak) prestravljeni i "zakočeni" pregolemom količinom suludih zahtjeva za "prilagodbom spolne uloge današnjem vremenu". Osobno, mislim da su to, koliko god to zvučalo politički nekorektno, gluposti. Muškarac (ili žena) se u konačnici treba prilagoditi samo jednoj ulozi - svojoj ulozi ČOVJEKA. Valja raditi svoje s brižnošću i ponosom, biti korektan prema drugima i sjetiti se da nitko još nije uznapredovao do čitanja misli.
I zato, velim, kao i u ostatku života, ima ih svakakvih:
Od onih koji te pozdrave gledajući te veselo u oči do onih koji ti prvo moraju provjeriti cipele.
Od nježnoružičastih i blijedoputih pa skroz do tamnoljubičastih, ciglastocrvenih i zagasitosmeđih.
Od onih s opakom afro-frizurom do potpuno golih i ćelavih.
Od prekrasnih sjajnih i mošusno mirišljavih do nježnih i vibrantnih u auri dušgela.
Prekrivenih žilama ili glatkih poput cijevi.
Sramežljivih i zahtjevnih ili sam-svoj-majstora.
Od onih koji ponekad dočekaju svojih pet minuta do onih koji proslavljaju svoj mjesec, godinu ili desetljeće.
Malenih poput dugmadi na krznenom kaputu ili velikih poput superheroja.
Od vižljastih poput električnih jegulja do ponosno odmjerenih poput plavetnog kita.
Sve od nepretencioznih Stojko, Branko i Walter do smiješkoizmamljujućih Leejeva i Mgbasa i Lexova.
I nijedan od njih nije odabrao roditi se na svom "(ne)korisniku".
I bez obzira na koeficijent prerastezanja metafore nijedan od njih ne može reći što on želi.
Pa onda je najbolje da "korisnik" KAŽE za njega.
*George Bernard Shaw
