I will survive...
07.05.2006., nedjelja
moje peto i posljednje svjedočanstvo: MOJ ŽIVOT
.............  Dakle, kao što sam napisala u naslovu posta ovo će biti moje zadnje svjedočanstvo..jednostavno više nemam volje za ničim, pa tako ni za životom. Već sam navela da bolujem od depresije i ona je kriva za ovaj moj osječaj. Dakle, moj život...pa šta uopće reći o mom životu? Dalo bi se tu pisati o mnogo stvari..život je opširna tema.. Imam 17 godina, mislim da sam zrelija od večine svojih vršnjaka i prošla sam dosta toga. Meni zabavu ne predstavlja svakodnevno opijanje ili opijanje samo vikendom.. nevidim zabavu u tome da sam svaki vikend sa drugim dečkom..zbog svega toga sam bila mnogo puta osuđena i odbačena od društva.. Koje sada uopće i ne mogu nazvati MOJIM društvom. Mogu bez problema i ustučavanja reći da večina njih ne zna ništa o meni, ali apsolutno NIŠTA! Znaju ono što su im razne tračerice pričale i to su laži sve.. ali prestala sam se uopće i truditi nekome nešto objašnjavati jer onaj tko me želi saslušati naći će već naćin da ćuje moju stranu priče, a onaj tko ne, onaj koji vjeruje zlobnim tračevia pa nek' vjeruje i dalje.. Zaboli me kurac za takve osobe..i za tračeve. Tračeva će uvijek biti, a te osobe koje idu pričati laži o nekome ili npr. o meni u ovom slučaju su ili ljubomorne, ili glupe ili jednostavno im je toliko dosadno u životu da moraju tračati druge ljude..  I odavno sam ja njih sve odjebala i sa užitkom ću ih opet odjebati jer meni u životu ne trebaju takve osobe. Drugačija sam od drugih..po razmišljaju,stavovima, odjevanju... Zašto me ljudi osuđuju zbog toga što ja jesam? Rekla sam već da sam previše toga prošla u životu, od smrti voljenih osoba do pada na samo dno..i jebe mi se za to što će netko misliti o meni. Ja zam da sam kao osoba vrijednija od svih njih koji smisao života vide samo u opijanju i kurvanju okolo. Izdržala sam smrt voljenih osoba, pušila sam i uspjela sam nakon 2 godine prestati pušiti, opijala sam se zbog dečkiju, shvatila sam da oni toga nisu uopće vrijedni..nimalo..prošla sam život na svoj način.. bila sam član lošeg društva, društva koje je pozivalo duhove, pa čak i sotonu i ne žalim zbog ničega. Ne smatram se sotonisticom jer ja sotonu neštujem, ali vjerujem u njega isto kao što vjerujem u Boga i zaboli me kurac što će me drugi blijedo gledati kada izjavim da vjerujem u sotonu. Ja to ponosno mogu reći pred cijelim svijetom i dalje me zaboli kurac što će drugi reći za to. Osječajna sam, sve lako primam k srcu, svaka gruba riječ mene može povrijediti, ali samo od onih osoba od kojih se to nisam nadala.. A od osoba z koje znam da su budale i kreteni me uopće više ne brine što će reći o meni itd..Ja svoje znam, ja svoj život živim i idem dalje.. Na dna sam opet, ali idem dalje. Borim se protiv same sebe, život mi je sjeban, ja ga možda i sama sjebam ponekad ali ne žalim zbog ničega. Sve što sam učinila u svom životu učinila sam svijesno i ne žalim zbog toga. Ne žalim ni zbog mog zadnjeg pijanstva kada sam pala nasred diska jer nisam mogla stojati, ne žalim i nije me sramota jer to sam ja! Ja sam takva kakva jesam, tko me hoće prihvatiti, prihvatit ću i ja njega, tko neće, MA ZABOLI ME KURAC ZA NJEGA/NJU!!!! Ja sam takva kakva jesam, prošla sam mnogo sranja u životu, proći ću ih i još ali opet si uvije kažem I WILL SURVIVE! |
