I will survive...
01.05.2006., ponedjeljak
moje prvo svjedočanstvo: SMRT VOLJENIH OSOBA
|
Dakle, već sam navela da ću ovdje pisati općenito o problemima, o stvarima kroz koje sam prošla, zbog kojih se možda kajem, možda se ne kajem..ali u svakom slučaju te stvari, problemi, ljudi i situacije su me učinile jačom osobom. Prvi post posvečujem voljenim osobama koje su mrtve sada... Dakle, da počnem.. Prvo bih spomenula svog oca.. poginuo je u ratu.. još nisu pronašli njegove posmrtne ostatke, a i ja ga se ne sječam jer sam imala samo 2 godine kada je izbio rat...Gledam ga na slikama, slušam priče o njemu. Često mi ljudi govore da sam ista kao on, da imamo jako puno toga zajedničkog... ne sječam ga se, ali osječam jaku povezanost..Volim ga, ipak mi je otac. Volim ga više od svih, pa ćak i od vlastite majke koja je živa. Ne sječam ga se, ali ipak ga volim... Dalje, spomenula bih smrt mojeg prijatelja..ili bolje da kažem poznanika.. To je bilo prije nekoliko godina.. Nisam ga dobro poznavala, ali voljela sam pričati s njime.. on se objesio.. ne želim puno pisati o njemu... žao mi je što nisam bila taj dan uz njega, možda bi danas bio živ još... Dalje, moj bivši dečko... upucao se.. bio je narkoman... na heroinu..alkoholičar...i diler.. ali voljela sam ga jer je bio dobar kao osoba. Možda se i nije činio takvim ali.. sječam se kada sam ga vidjela 1 mjesec prije nego se ubio, kada mi je pružio ruku... sav blijed..dao mi je svoju sliku.. nikada neću zaboraviti taj trenutak.. ali mrtav je i... teško je... Ovo su samo neke od osoba do kojih mi je full jako stalo i koje su sada... mrtve.. Kako je ta njihova smrt utjecala na mene? Jesam li ja postala snažnija i bolja osoba? Ne znam... često i sama pomišljam na samoubojstvo, dođu mi teši trenuci.. poslje ću pisati o svemu tome... Koliko god izgledam hrebra iz vana, toliko sam slaba iznutra.. Njihova smrt je jako utjecala na mene, noćima, tj. godinama već plačem zbog njih... zbog dragih i voljenih osoba koje sam izgubila. Često sam krivila sebe zbog svega.. Jesam li ja stvarno kriva za njihovu smrt? ne znam.. teško je, jako je teško, ali život ide dalje.. I možda ljudi ne shvačaju pravu smisao riječi SMRT, SAMOUBOJSTVO, UBOJSTVO...ponekad i nismo svijesni da su takve osobe oko nas...jedan dan su tu s nama, smiju se, zajedno se veselimo..a već drugi dan ih gledamo u crnom sanduku, mrtve... stavljamo cvijeće na njihoive grobove, gledamo kako sanduk ide 2 metra pod zemlju...i plačemo.. A čemu suze? Sada je prekasno..kasno je... te osobe koje se ubiju kao i ova moja dva prijatelja imaju svoje razloge...možda ih nismo ni gledali, a onda plačemo.. Glumimo neku žalost..glumimo da nam je žao a već sutra se smijemo... Smrt nije smiješna, jako je tužno izgubiti nekoga do koga ti je slalo..to boli... i smrt... smrt je za neke početak novog života..za neke riješenje briga...za mene.. za mene sve to skupa...i teško mi je, ali život ide dalje... i kako sam naziv bloga kaže.. I WILL SURVIVE! |
