|
u začaranom sam krugu. živim u prošlosti, nadam se budućnosti, a ništa ne radim za sadašnjost.
neki dan mi je najbolja frendica rekla kak se bojala za mene prije par mjeseci kad sam u mjesec dana smršavila 8 kg i bila opsjednuta kako je mislila da ću preć u anoreksiju. samo sam rekla da,da,da ali nemogu vam opisat taj osjećaj koji me obuzeo tom rečenicom. božanstveno.
a zašto se onda ne mogu vratiti tamo? za mene je hrana postala utjeha, ali i puno gore- kazna. kada mi krene, moram ja posrnuti i onda se kazniti govoreći si da je sada takitak sve propalo i kakva sam jadnica neobuzdana...
a onda ljudi koji su oko vas kada naglo mršavite komentiraju kako je pretjerano i kako se trebate smirit, a kada se smirite stalno vam daju male zlobne komentare koje vas sile da opet sve započnete... a zovu se prijateljima.
kada bi samo znala kako sam uspjela tada? kako??? znam tehniku, ali kako sam praksu uspjela. kako sam uživala u gladovanju? kako sam se smijala slatkišima? kako sam s ponosom govorila ne? kako sam se smiješila kad sam osjećala vrtoglavicu? kako???
nema više un-a, pravila, novih dijeta... NE. nema hrane jednostavno. tek toliko za funkcioniranje. i to voće i povrće. kada sam prisiljena, varanje.
Njega sam izgubila definitivno, po 2000 put. ali ima razlike, ovog puta me više ne dira. dapače, pokazat ću mu ja.
čula sam kako je govorio o meni prije godinu i pol, kako sam prekrasna bila. e pa bit ću još ljepša. a on će patit.
kolko sam se puta čula ovo izgovarati, ali ovaj put i hoću. moram. uspjet ću i vi ćete mi bit svjedokinje.
od danas vam se javljam svaki dan s izvještajem. najveća pusa
|
