sadnja na humku

Kopam jamu! Dvije! I još jednu..
Kolike trebaju biti?
Velike..za moja stabla. Velike za njihovo nježno malo korijenje..da im bude udobno..da ne pate probijajući nitima korjenčića tvrdu ledinu. Mora biti rahlo, prekopano, meko, nježno.
I ja kopam, usitnjavam, rahlim, odem po pijesak, nasipam u jame, mislim si: on razrahljuje, donosim vode, mislim si: korjenčiću treba vlage..pričam mu..govorim na glas..treba ti vodice..treba ti humusa..treba ti hrane..treba ti ljubav..moja ljubav..ja ću tebi napraviti dom..postelju..udobnu, toplu..ti ćeš meni lijepo rasti, granati se, pružati mi hlada.. energije.. ljubavi..utjehu!
Kome?? Nemam stabla!!! Nemam što zasaditi!!
Umorna, iscrpljena, krepana..iskopala tri jame, a nemam što u njih posaditi! ŠTO? Gdje da nađem što? Hrast, bor, bukvu, orah, kesten..
nabavit ću sutra pa dođem. Sutra sadim. Svoja stabla koja će me izliječiti, ozdraviti..sutra ću!
Tu večer sam zaspala umorna od kopanja, od zatrpavanja, od pljevljenja, od zalijevanja..sve bez stabla..ali zaspala sam! Nakon puno noći..bez normabela. I spavala sam do jutra. Bez padanja u ponor, bez gušenja, bez lupanja srca, bez hitanja kroz prozor, bez hvatanja zraka, bez ustajanja i prežderavanja, bez provjeravanja jesu li vrata zaključana..
Sutra je ponedjeljak..
Ranom zorom, u osam sati, sve ne vjerujem, bolnih križa, s lakoćom odlazim na svoj posao koji mi plaća struju i internet.
Jok, internet mi iskopčalo ovih dana..nema veze, ostat ću na poslu napisati vam o tome kako se smijem jer su me moja stabla i neposađena ozdravila! Kako sam lijepo spavala, nakon kopanja jama gdje ću ih posaditi. Kako sam se dobro umorila iskopavši tri jame gdje ću sutra posaditi svoja ljekovita stabla..
i ja još čekam to sutra..