humak..na brijegu

Nova subota. Neradna.
Pas ne jede. Malo pije vode. Bojim se za njega.
Family okreće očima.
Odvedem psa na humak. Hum..

Otkako sam veliki posao ostavila, radim samo nešto malo. Od nečeg trebam struju i internet platiti.
Internet. Fantastičan prozor u svijet. Za pametne ljude. Bila sam svojevremeno malo i glupa, pa ga koristila za krive stvari. Živjela "u njemu". Pokvarilo mi percepciju. Imala sam tamo i prijatelje, navodno njih tristotridesetiosam.
A kad zatrebam pomoć..da mi netko dođe pokositi moju livadu na brijegu..nitko ne dođe. Javili mi se "todorić", life coach, "zabavni", "napaljeni" i "freed"..
pogađate: nitko za košnju.
Ne živim više na internetu.
Moja livadica, moj humak, moj brijeg.. To želim. To je sve što trebam.
Pes ne jede četvrti dan. Moj hum - njegov hum.

U dvoipoldnevnoj euforičnoj fazi mog oporavka i navale poduzetništva, što me je znalo "oprati" svako toliko, za mojih boljih dana, u mojoj glavi, stvaram na svojoj livadi groblje za kućne ljubimce. Za svog pesa..a i za sve pse od svih dobrih ljudi i dobrih duša, zapravo..za sve pse, psi nisu krivi ako njihovi ljudi nemaju dobru dušu. I za sve druge voljene ljubimce.. Ja ću ih pokapati s poštovanjem, s ljubavlju, s nježnošću..ja ću im održavati grob i misliti na njih s ljubavlju kakvu za života možda i nisu imali..moj pas..i svi naši psi i svi naši ljubimci, naše ljubavi, to zaslužuju.. ja ću ih voljeti umjesto vas i poslije smrti..

Ne može groblje. Ne daju groblje s rakama i spomenicima. Treba spalionica. Košta 2,5 milje.
Navala poduzetništva splašnjava. Volja me napušta. Ideja blijedi. Moj pas će imati svoj grob baš tu..i nitko neće ni znati, a gdje ćete vi sa svojim psima, ne znam.