ponedjeljak, 04.08.2008.

; (

Pišem ovo jer znam da na moj blog već dugo nitko ne ulazi...to i želim jer više ne mogu skrivati u sebi ono što me davi...Počinjem od svojih suza...ja ne smijem plakati...jer sam sebična ako se slomim....ja ne smijem reći da mi je teško...jer sm sebična ako rečem to...ja se trudim...trudim se dati sve od sebe...ali ne mogu skrivati u sebi više nešto što ne ide iz mog srca danima...al možda da ne napišem...da opet ne ispadnem sebična...Da,lako je nekom meni to reć....lako....lako je meni grižnju savjesti nabacit jer svi misle da ja to mogu podnijeti... Mene nitko u zadnje vrijeme ne pita kako sam...što je meni teško...nitko... Mene nema tko da zagrli kad ga trebam i da me utješi... Meni to ne treba više... Meni ne treba ljubav,meni ne treba odmor,meni ne treba ništa...osim mene same...Eh,a ionako ja ne trebam nikome kao ja,kao osoba koja postoji ispod svega što vješto sakrivam... Hej,jednom je moje srce postalo led i rastopilo se...vjerujem da može i ponovo...uzalud se nečem nadam uvijek...takva sam...Ja samo želim da napokon netko čuva moje srce i pokloni mu pažnju koje je žedno...i meni je teško...al nije bitno...ja to mogu...laka noć