srijeda, 01.03.2006.

Malo filozofije...

Jutros sam se probudila puna nade i bas sretna zbog toga sto svaki dan dok putujem busom docekam sunce...Tako dok mi predivne lila i narancaste boje prelaze preko lica ja cekam ono nemoguce i neostvarivo ali se jos uvijek nadam i zelim vjerovati u to da postoji bolje i veselije jutro od ovoga koje je upravo prolazilo pokraj mene. I ponekad jednostavno zanesena svom tom srecom i uzbudenoscu pozelim preletjeti preko sve te mase ljudi,smijeha,tuge i svega ljudskoga do tih beskrajnih ideala i granica i jednostavno ostati u toj lijepoti...Ja sam osoba koja voli svijet ali svi dogadjaji i postupci ovih nemilosrdnih umova to polako u meni stiscu i guse...Nekada mi je samo bilo vazno nasmijati moje prijateljice i rano ujutro izvuci im osmijeh na ta slatka lisca a sada...a sada se pitam kako da to sve vratim i da opet gledam osmijehe na ulici i komentare jos snenih ljudi koji se cude mojoj energiji i volji koju imam na pocetku dana sve dok mi to ne uzmu okrutna srca neshvacenih ljudi...