Djeca partije
Mamić se, izgleda, još od doba Jakova Blaževića ne može odmaknuti od Udbe, opet su mu, baš u duhu recentne situacije na političkoj sceni, usta puna udbaša koji i dan danas vladaju Hrvatskom
Svakim danom u svakom pogledu sve više napredujem. Baš u skladu glasovite uzrečice iz Kustruričina filma „Sjećaš li se Dolly Bell?“ komponiran je životni uspon Zdravka Mamića otkako je početkom ovoga stoljeća čvrsto prigrlio, točnije zarobio Dinamo kao vlastitu djedovinu. S jakim trgovačkim genom, kojem je vjetar u leđa ranih 80-ih dao Jakov Blažević, narodni heroj i progonitelj istonemislećih, partizanski prvoborac i glavni tužitelj i sudac blaženom Alojziju Stepincu, mladi je Zdravko svoju trgovačku karijeru započeo kao štićenik moćnog komunističkog prvaka, predvodnika režima koji je sebi dodijelio ulogu – nametnuti hrvatskom narodu doživotnu hipoteku genocidnosti.
„Ne biste vjerovali, posao mi je našao Jakov Blažević“, ispričao je Mamić prije nekoliko godina u intervjuu za Playboy. Preko jednog je prijatelja upoznao sestru Jakova Blaževića, a ona ga je dovela svom moćnome bratu na Pantovčak. „Jakov me gurnuo za trgovačkog putnika Kožarsko-tekstilnog kombinata Zaječar. Šest sam godina bio njihov najbolji trgovački putnik. Nikad nisam napisao ni jedan putni nalog“, otkrio je Mamić kako je već tada plivao kao riba u vodi u zaobilaženju pravilnoga poslovanja.
Zašto je baš Mamić ovladao Dinamom?
Otada Zdravko Mamić više nikad nije djelovao bez visokog političkog i(li) obavještanoj pokroviteljstva, osim u jednom iznimno neuspješnom životnom razdoblju, u drugoj polovici 90-ih, kada ga je tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, prozrevši njegovu grabežljivost, primitivizam, beskarakternost i nasilništvo – protjerao s nogometne i javne scene. Godine u izgnanstvu od svakog pokroviteljstva proveo je klateći se od Segeste, preko Osijeka do Sesveta, pokušavajući bezuspješno svoje trgovačke i menadžerske vele-vizije ostvariti na skromnim nogometnim poligonima koji nisu pogonjeni silnim milijunima javnoga novca koji će ga nekoliko godina kasnije dočekati u Dinamu. Nije mu bilo ni u peti da svoj novac stečen u grabežljivoj, kriminalnoj prvobitnoj akumulaciji kapitala, u njegovu slučaju konkretno na rastakanju i uništavanju Drvne industrije Česma, investira u svoj „know how“, kojim se sad već godinama tako neukusno hvali otkako je prigrabio klub sa, uz Hajduk, najvećom tradicijom, milijunskom vojskom navijača, infrastrukturom, glasovitom nogometnom školom i 20 do 40 milijuna kuna javnoga novca godišnje. E, sad, pravo je pitanje, zašto je baš Zdravko Mamić sa svim svojim mentalnim, duševnim, obrazovnim, karakternim i pretvorbenim utezima – a možda i baš zbog njih – „odabran“ da ovlada Dinamom?
Prvu ulaznicu u svijet nedodirljivih Hrvata, Mamić je, kažu insajderi, kupio donijevši 100.000 maraka na večeru s budućim hrvatskim predsjednikom Stipom Mesićem, a sve u režiji prvog čovjeka Mesićeva izbornoga stožera Tomislava Karamarka. Kasnije su često kojekakve torbe kojekakvog sadržaja, uglavnom kešovine, ulazile i izlazile iz maksimirskog Plavog salona. O trenutnim odnosima snaga ovisilo je hoće li papirnata Mamićeva zahvalnost krenuti put Barišićve carine i HDZ-ova crnog fonda, ili put Gradskog poglavarstva gdje već 15 godina stoluje Milan Bandić. Tomislav Karamarko i u Mesićevoj i Sanaderovoj fazi, te Milan Bandić, stvarna su logistika i zaštita velebnog menadžera Mamića i njegove obitelji, strateški izvanredno raspoređene da koristi narodni resurs i bogomdani djačački talent za svoj privatni obiteljski biznis. Kasnije će se novac zarađen prodajom Dinamove mladosti, ali i obrtajem gradskih sredstava, prelijevati u Mamićeve graditeljske pothvate, nebrojene privatne nekretnine i pokretnine, te ugostiteljski i nautički biznis.
Upravo je degutantno bilo čitati neki dan veliki intervju koji je Zdravko Mamić dao za Večernji list jednom od njegovih prvih pera, Davoru Ivankoviću. Toliko novinarske neupućenosti i(li) podilažanja da se čovjek zapita: „Koliko to košta, gospodine Ivankoviću, ili ste možda prespavali 20-ak godina“, toliko Mamićeve petparačke demagogije, neukusne samohvale i patetičnog jecanja da je trebalo imati dobar želudac iščitati njih dvojicu do kraja. Mamić se, izgleda, još od doba Jakova Blaževića ne može odmaknuti od Udbe, opet su mu, baš u duhu recentne situacije na političkoj sceni, usta puna udbaša koji i dan danas vladaju Hrvatskom:
Za desetak godina Mamiću 250 milijuna kuna
„Putem svojih medija kriminaliziraju svakog uspješnog hrvatskog čovjeka u gospodarstvu, financijama, sportu ili politici. Ova je Vlada, generalno, došla s politikom da zatre hrvatski sport, odnosno da ga podjarmi. Plan je bio preuzeti prvo Hrvatski olimpijski odbor, Hrvatski nogometni savez kao najutjecajniji savez, te dva kluba za koja navija cijela Hrvatska, Dinamo i Hajduk. Bio sam jedan od prvih i najvažnijih ljudi koje su odredili kao metu. I ja sam ih, sa svojim suradnicima, uspio pobijediti, bilo je krvavo, ali nisu uspjeli zauzeti HOO, HNS niti Dinamo….“, besjedi prvoborac „minhenske bojne“ u Ivankovićevo pero.
Kao da je premijer Milanović, a ne predsjednik HOO-a Zlatko Mateša spiskao na Sportsku televiziji 60-ak milijuna kuna, što će kreditno teretiti tri generacije hrvatskih sportaša; kao da je bivši ministar Jovanović, a ne Mamićev intimus Željko Širić preuzeo od Uskokova pouzdanika Hrvoja Maleša 30.000 eura za pošteno suđenje Hajduku; kao da ministar uprave Arsen Bauk, a ne Zdravko Mamić vuče sve konce u Dinamovu sestrinskom klubu Lokomotivi, majci svih neregularnosti u Hrvatskoj nogometnoj ligi; kao da je ministar pravosuđa Orsat Miljenić režirao skandaloznu Skupštinu HNS-a na kojoj je prijevarom Vlatko Marković, a zapravo Zdravko Mamić ostao gospodar hrvatskoga nogometa; kao da je nepoznat netko oduzeo svaki identitet Dinamu rastjerujući uz pomoć represivnog aparata navijače, a iz Skupštine kluba prevratničkim ukazom Dinamove legende, uvodeći u nju klupske zapisničare, tajnice, prijateljice, rođake, pravovjerne novinare, ražalovane policijske načelnike i njihove sinove, rasprodajući hrvatsku mladost, a uvozeći uglavnom anonimne legionare preko čijih su debelo prenapuhanih ugovora u zadnjih desetak godina Dinamo i Mamić izvukli oko 250 milijuna kuna…
Tu besprizornu Mamićevu redaljku nad Dinamom i hrvatskim nogometom, Zdravko je, naravno, zapakirao u „nešto što je hrvatsko i domoljubno, pa dušmani moraju raznijeti…“
„Možda je pretenciozno, ali tvrdim da se i prema meni i prema Dinamu provodi genocidna politka“, jauče Zdravko, koji je toliko nastradao od svih politika unazad 15-ak godina otkako gospodari javnim dobrom zvanim Dinamo, a u zdanjih 10-ak i HNS-om i hrvatskom nogometnom reprezentacijom, da je samo udvadeseterostručio svoju imovinu. Naravno, Mamić je „ništa-ne-pitam“ novinaru Ivankoviću rekao da on nikad nije imao niti nema biznis-interes u Dinamu: „Ja sve radim iz ljubavi, ostalo je izmišljotina. Svoj sam novac zaradio u nekim projektima u već davnim vremenima“.
Pristojni novinar nije htio Mamića priupitati jesu li ti davni projekti možda pretvorba Drvne industrije Česme, torbarenje dionicama, preprodaja nogometaša preko vlastite menadžerske agencije, ili možda dobra trgovina s Bandićevim Gradom Zagrebom kojem je preprodao po višestruko višoj cijeni zemljište koje je nešto ranije otkupio od Grada po bagatelnoj cijeni, te je samo na toj transakciji zaradio 22 milijuna kuna! Nevjerojatno da se baš ni toga novinar Ivanković ne sjeća, pa da nešto priupita! Ta nije to bilo tako davno, bilo je debelo u ovom stoljeću, kad je naš „čestiti domoljub, odlični sin, otac, suprug, prijatelj, vjernik, sve u svemu čista petica“, kako se sam predstavio, preko leđa, karijere, egzistencije i ugleda Miljenka Mesića, bivšeg Bandićevog pročelnika Zavoda za planiranje razvoja grada Zagreba, ishodovao pod političkim pokroviteljstvom nasilnu intervenciju u urbanističke planove. Pa su Mamićevi neboderi, koje je u međuvremenu prodao Erste Banci za 8 milijuna eura, trajno nagrdili Sveučilišnu aleju.
‘Nitko-ne-zna-kakvi’ poslovi u inozemstvu
I tako Mamić, uz pomoć novinara Ivankovića, neistinom na neistinu gradi iluziju o samome sebi: „Zadnjih petnaestak godina nisam ni jednu lipu prevrtio u hrvatskoj državi. Jednostavno, tu ništa ne radim od biznisa, osim što imam plaću u Dinamu od 11.000 kuna i to je moj jedini prihod u hrvatskoj državi“, mistificira Mamić svoje „nitko-ne-zna-kakve“ poslove u inozemstvu. Na sramežljivo novinarsko pitanje-konstataciju, „ha, a onda radite vani, zar ne?“, opet samo mutež od odgovora: „Imam u knjižici godine radnoga staža, i to u ozbiljnom biznisu. Niti sam gladan, niti sam žedan, solidno sam dobrostojeći čovjek. No, ono što javnost zanima – ja se nisam obogatio na Dinamu! Dobio sam emotivnu satisfakciju, ali Dinamo je meni samo materijalna šteta.“
Ah, jadan Maminjo, da nije Dinama bio bi bogat kao američki ulagač, industrijalac i čovjekoljub Warren Buffett! Ali, on je ovdje samo radi Dinama: „Da nema Dinama, ovdje ne bih ostao ni sekunde, koliko nam je ova vlast napravila zla“, zlopati se Mamić kojeg proganjaju dušmani, udbaši i nenarodni režim. Zato, valjda, potajice organizira rođendansku večeru uz tamburaše u svojoj vili na Pantovčaku za prvu hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović. Toliko je proganjan da je za tri godine dogurao, od uzvanika na rođendanskoj proslavi suca Ivana Turudića do domaćina rođendanske fešte hrvatske Predsjednice! Od javnog spadala na press konferencijama do intimnih ispovijesti privatnim novinarima, dok se slavni dinamolozi Tomo Židak i Zvone Boban bave botanikom i stripom, pišu o topoli i Nipperru.
Da, Mamić stvarno djeluje u teškoj ilegali, osobito s prekomorskim računima i osobito u Maksimiru gdje je eutanazirao navijački pokret. Kad imaš agencije u poreznim oazama, jasno je da kao veliki domoljub nećeš ni jednu kunu prevrtiti u Hrvatskoj! Pa, opet, toliko mu ta Udba ne da mira, da bi čovjek pomislio da je nekako postala dijelom samoga Mamića. Možda još u 1980-ima kad je postao štićenik Jakova Blaževića, a možda 2000. kad se preko Karamarka približio Mesiću.
Mudri Titov general dr. Franjo Tuđman, napisali su neki analitičari, iskoristio je cijeli udbaški sustav da bi dobio državu, pa je sve eksponente toga sustava kasnije šutnuo, dok je Karamarku na raspolaganju ostao Stipe Mesić kao doživotni predsjednik Antifašizma. I njih dvojica, tvrde analitičari, vladaju Hrvatskom od Tuđmanove smrti do dana današnjega. Baš kao i Zdravko Mamić hrvatskim nogometom.
Na stranicama ovih novina prije godinu dana objavljena je informacija da je Mamić svojedobno osobno urgirao i platio 5000 eura da se izbaci njegovo ime u kontekstu suradnje s „državnom bezbednošću“ iz jedne od brojnih knjiga hrvatskoga emigranta i publicista Bože Vukušića, u kojima piše o suradnicima Udbe te njihovim prokazivanjima, progonima i likvidacijama Hrvata.
Znakovito je, a i o tome se pisalo na ovim stranicama, da je u Dinamu, nakon Tuđmanove smrti, Mamića dočekao i prigrlio, te ga do dana današnjega brani kao sina rođenoga, Mirko Barišić, tada direktor Siemensa, koji je dobar dio životnoga i radnoga vijeka proveo u Genexu kao direktor za Hrvatsku, a dobro je poznato da je to import-export poduzeće (kao i neka druga npr. – Inex, Jugoexport, Progres…) bilo zapravo jedna od Udbinih filijala u bivšoj državi. Pa, smo citirali, i ponovno ćemo, jer je vrijedno citiranja, što je prije nekoliko godina o mamićevanju Dinamom i simbiozi Barišić-Mamić napisao lucidni Večernjakov kroničar Milan Ivkošić:
Zašto Mamić plaća suđenje Ivi Sanaderu?
„U vrijeme Hrvatskoga proljeća 1971. godine na udaru hrvatskoga domoljubnoga pokreta bili su beogradski reeksporteri (pretvaranje uvezene robe u domaću pomoću carinskih manipulacija, kako bi se zbog tečajnih razlika povećala vrijednost te iste robe za izvoz), a posebno Generalexport, kraće zvan Genex. Ti su reeksporteri izvlačili golem novac iz Hrvatske, a jedan od zagrebačkih čelnika tih beogradskih pljačkaša bio je nitko drugi nego – Mirko Barišić, dugogodišni Mamićev suradnik u Dinamu. Sada je valjda očito da se na čelu Dinama nisu našli slučajno negdašnji predstavnik najomraženijeg poduzeća u Hrvatskoj, simbola protuhrvatstva i Zdravko Mamić, koji je istodobno, dok je Barišić isisavao novac iz Hrvatske, usisavao pjesme navijača Zvezde, Partizana i Arkanovih pevaljki koje će sa svojih koncerata ispraćati četnike na klanje po Hrvatskoj… Čovjek ne može dokučiti i zaključiti ništa doli ovo: Zdravko Mamić i njegovo sportsko i kulturološko uništavanje Dinama dio je neke podzemne političke pogodbe ili ucjene narav koje samo rijetki znaju. Uostalom, Mamić nije jedna ili jedina javna opačina koju od sankcija štite moći tajnih ili polutajnih skupina koje su od države napravile svoje vlasništvo, svoju pravdu i svoju sprdačinu.“
Ali, svejedno novinar Ivanković kao da ne dijeli istu redakciju s kolegom Ivkošićem, pita Mamića tko ili što ga čuva, možda novac? „Rad poštenje i dragi Bog! Ma kakav novac!?“, uzjogunio se Mamić iako cijeli Zagreb, a osobito oni koji pretpostavljaju da će Mamić od njih trebati svakovrsne protuusluge, znaju gdje je bogata i najsigurnija banka u Gradu.
Samo Zdravko Mamić zna, a mi naslućujemo, zašto plaća suđenje bivšem premijeru, sad već osuđenom Ivi Sanaderu. Otkrio je to slučajno u jednom društvu Sanaderov odvjetnik Čedo Prodanović kad je znatiželjan netko upitao, tko plaća sve te enormne troškove višegodišnjeg suđenja? S pravom se može postaviti pitanje, koji je interes, ili možda obaveza, Zdravka Mamića da plaća vrtoglave odvjetničke i sudske troškove, ili makar samo dio, ukoliko je istina što je Prodanović rekao? Možda zato što je HDZ izvlačio novac i preko Dinama za svoje crne fondove. Možda je i zato Dinamu dopušteno da djeluje kao siva zona za čudesne novčane transakcije, bez stvarnoga nadzora; možda mu je zato Sanaderova vlada oprostila dug državi od 267 milijuna kuna u nezapamćenoj pravnoj akrobaciji kad je 2004. godine NK Dinamo športsko d.d. ugašen, a novoosnovana je Udruga građana Dinamo.
I zato su, među ostalim, Dinamo i Mamić 267 milijuna milja ispred Hajduka, pa čak i da nisu, da su samo za Udbu ispred Hajduka, puno je i previše, taman za deseti naslov prvaka Hrvatske zaredom. Kako god, s Udbom ili bez Udbe za koju se u predizborno vrijeme svi kače – a sva su naša vremena od 1991. predizborna – Zdravko Mamić samo je jedan od predatora izraslih na patologiji hrvatskoga društva i obilato se koristi svim mehanizmima države, koja je sve samo ne pravno stabilna zemlja, da profitira, širi se i raste od razbojnika do uglednika.
Autor: Romana Eibl / 7Dnevno / 12. lipnja 2015
|
