Ideja o trećoj Jugi još živi!
Evo prenosim jedan tekst iz Hrvatskog slova koji je vrlo zanimljiv te obrađuje ljude koji vode državu a Vi napišite na jedan list papira sve vijećnike u našim Neretvanskim općinama i gradovima te ih rezimirajte, uzmite im genetski kod te zamislite bili se oni oduprijeli novoj Jugoslaviji!
Naime, doć će vrijeme kad ću ja ponaosob kao što to radim na državnom nivou obraditi i lokalni politički nivo te Vam predočiti nositelje vlasti u punom svjetlu!
Pročitajte tekst " Deca komunizma"
Sudeći po medijsko-političkim reakcijama, koje redovito uslijede nakon crkvenih upozorenja o tom kako komunistički duh u Hrvatskoj narušava njezin demokratski sustav, moglo bi se lako zaključiti da je Lijepa Naša, za razliku od većine država iza nekadašnje željezne zavjese, doista jedina preostala zemlja u rukama bivših komunista. Ako je državna moć usredotočena u rukama zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti, onda valja podsjetiti kako su hrvatski šefovi odreda bivši komunisti ili pripadnici nekadašnjih jugokomunističkih upravljačkih struktura: predsjednik države Ivo Josipović bivša je omladinska komunistička uzdanica s Pravnoga fakulteta, predsjednik Sabora Luka Bebić donedavno se javno hvastao kako je čak i Franju Tuđmana podupirao samo zato što je ovaj bio partizanski general, za predsjednicu Vlade Jadranku Kosor, koja skriva biografske podatke iz razdoblja od 1972. do 1991. mnogi tvrde kako je također bila „dete komunizma“, kao i predsjednik Vrhovnoga suda Branko Hrvatin, čiji je „tatek“ navodno bio jedan od članova partijskoga Komiteta. Kako u Hrvatskoj, za razliku od nekih drugih zemalja bivšega komunističkog sustava, nikad nije bio zabranjen javni rad bivšim komunistima, ljudi su se, dakle, bez obzira na svoje ranije političke angažmane, mogli zakonito uključivati u rad svih političkih stranaka, kao i u ostale ustanove državne uprave. Kao što su se ovi, premda je to presedan u gotovo cjelokupnoj državnopravnoj tradiciji zapadne uljudbe, unatoč promjeni države pa i političkoga sustava, legalno uključivali u javni rad nove države, po čijim je još uvijek važećim zakonima dopušteno i onima, koju su se tijekom polustoljetne „diktature proletarijata“ i u njezino ime okupacije hrvatskih zemalja, borili protiv toga jugokomunističkoga jednoumlja dopušteno javno govoriti o politici koju u njoj vode „deca komunizma“. Pokušaj dijela medija da ušutkaju pisanje glavnoga urednika katoličkoga tjednika Glasa Koncila, Ivana Miklenića, samo potvrđuje činjenicu kako bivši komunisti, uglavnom oni jugoslavenske političke orijentacije, kad se dočepaju vlasti još uvijek teško dijalogom mijenjaju svoj mentalni diktatorski politički sklop. Jedan zagrebački dnevnik, čiji je inače osnivač i suvlasnik nekadašnji komunistički ideolog verbalnoga delikta, u broju posvećenu napadaju na Miklenićev komentar, ponajprije je iz pera komentatora-prevaranta (poznat po lažnom intervjuu s nekadašnjim premijerom I. Sanaderom) Katoličku Crkvu, koja se tradicionalno zaleže za društvo različitosti, proglasio komunističkom ćelijom, a bivše nositelje jugokomunističkoga represivnoga aparata, kao što su generali JNA Anton Tus i Petar Stipetić te Josip Manolić utemeljiteljima demokratske Republike Hrvatske. Ovdje nas ne zanimaju stajališta jednoga notornog lašca nego logika obračuna s demokratskim snagama, koje su se pola stoljeća, na ovaj ili onaj način, borile protiv zločinačkoga komunističkoga sustava, čiji je zloduh bio utjelovljivan ponajprije u policijskim i vojnim aparatčicima. Danas više nije nepoznato kako se strategija bivšega jugooficira A. Tusa, čak i na „obraćeničkoj“ dužnosti glavara Glavnoga stožera Hrvatske vojske, temeljila na prevlasti vojne sile nad politikom, što je inače nezamislivo u demokratskim civilizacijama, a moglo je biti kobno za stvaranje hrvatske države. Naime, vojni pothvati što ih je pokušavao realizirati, temeljili su se na iskustvu doktrine masovne krvi, kojom je 50 godina, u strahu, umjetno održavana bivša Jugoslavija. Primjerice, ponajbolji analitičar Domovinskoga rata, admiral Domazet smatra kako je Tusov vojnički drug, general Petar Stipetić odgovoran za nekoliko važnih hrvatskih poraza, kojima se forsiranjem pojedinih rijeka nikad nije uspio osloboditi djelić okupirana teritorija, nu u tim složenim vojnim pothvatima, osim vanjskopolitičke kompromitacije hrvatske politike, redovito su nepotrebno ginuli mnogi hrvatski vojnici. Tako je bilo u forsiranju rijeke Kupe 1991. za čije je pojedinosti i poteškoće oko prijelaza rijeke znao Stipetić, nu nije se oglasio pa je uz veliki broj poginulih i nestalih hrvatskih vojnika u srpskim rukama ostala i znatna količina hrvatskoga naoružanja. Neuspješno i neučinkovito forsiranje Save, koje je Stipetiću kao šefu đakovačkoga zbornog područja za obranu Posavine bilo u djelokrugu, rezultiralo je, između ostaloga, tragičnim padom Posavine i trajnim iseljenjem Posavljaka. Forsiranje pak rijeke Une, u ljeto 1995., kojim se na hrvatske olujne pobjede pokušalo natovariti sjenu poraza također je izašlo ispod Stipetićeva šinjela. Promicati danas vrijednosti naslijeđene od JNA ili pak represivna jugokomunističkoga policijsko-političkog aparata, koji je, uz ino, odgovoran i za smrt gotovo stotinjak hrvatskih političkih emigranata, može samo nastran politički „um“, čiju ideologiju kao politički komentatori još uvijek štite nekadašnji progonitelji Katoličke Crkve ili svakoga izricanja slobode javne riječi iz doba jednoumlja. Nu, kamo nas je odvela pritajena „komunistička“ politika posvjedočio je ovih dana u jednom od listova već spomenuta suvlasnika, tvorac tzv. Jugosfere - britanski stručnjak za Jugoistočnu Europu Tim Judah. On kategorički tvrdi, kako je, unatoč poricanju hrvatskih upravljača, Republika Hrvatska ponovno ušla u neku vrstu nove Jugoslavije.
Mate Kovačević / Hrvatsko slovo
|
