Šporki ljudi u čistoj stranci!!!
Naši ljudi vani napisali su nekolicinu knjiga na temu "UDBA" i pošto sam pomno pročitao sve materijale i razgovarao sa niz ljudi koji poznaju materiju došao sam do zaključka da se u politici ništa slučajno ne događa! Naime, kad je došla devedeseta mnogi šporki ljudi ušli su u čiste stranke i kad bi šprkali te stranke ušli bi u neku čistu ,normalno sve to po zadatku UDBE!!
Kažu program stranke? Onaj koji počme pričat o programu odmah je sumnjiv jer ČIST ČOVIK je sam program po sebi jer stručnjaka sa kupljenom diplomom je puna Hrvatska!! Devedesetih su udbaši osvojili HDZ jer je bio na vlasti ali i druge strančice da kojim slučajem nebi pobjedili HDZ!
Evo jutros otvaram web stranicu HČSP-a meni osobno drage stranke zbog Baruna, Podruga,Miljka,Marka Skeje pa i mladog Čirka! Član sam HSP-a al eto svak ima svoju drugu simpatiju pa eto i ja iskreno priznajem makar to nije ništa čudno jer jadan je pravaš koji nevoli sve Hrvatsko i Pravaško! Otvorim stranicu te stranke i vidim da su u Pločama gospoda Podrug i Lažeta osnovali poticajni odbor na čelu sa Jozom Miletićem!
Objavili i čovjekov broj moba i kažem eto idem nazvati da se čujemo i upoznamo! Javlja mi se, ja se predstavljam i kažem da sam povjerenik HSP-a za županiju a on me ne pozna! Ima 57 godina i kaže da je prije bio kod Pašalića u Bloku! Nastavlja dalje govorom protiv Đapića što je uobičajeno za Pašaličevce i naručene udbaše! Pitam ja njega što ga dovodi u HČSP sa 57 godina?? Izvlači se,izmišlja i htio bi se svađat! Pozdravim se s njim i prekidam neugodan razgovor! Tko je Jonzo?? Hercegovac,57 godina,već 40 godina živi u Kardeljevu! Zovnem Ploče, pitam prijatelja kad ono nema di nije bija i u kojoj stranci nije bija! Bože sačuvaj, ŠPORAK ČOVIK U ČISTOJ STRANCI!!!
Ima toga po nalogu se radi kad HDZ želi razbucat HSP onda nađe nekog Hercegovca Udbaša koji to s guštom prihvati! Sačuvaj me bože Bosanskog srbina i hercegovačkog udbaša! Ti su najgori! U emigraciji su rođake izdavali i ubijali a devedesetih su furali da su Veliki hrvati samo po tome što su Hercegovci! E neće ići drugovi! Mi znamo te igre jer nam ih je objasnio pokojni Bruno Bušić i Ivo Rojnica i Branko Jelić! Sve piše u knjigama samo ih treba izučit i pručit!
Evo Vam jedan intervju koji otkriva njihov rad:
Koga smatrate najodgovornijim za ubistva u emigraciji i da li su ti ljudi bili fanatični komunisti koji su Vas mrzili zato što su u Vama vidjeli nastavi jače zločinačkih ideja fašističkog ustaškog režima Ante Pavelića?
- Ivan Lasić je bio najkrvoločniji. Počeo je kao učitelj u osnovnoj školi u selu Rasno, a onda prebačen za upravitelja đačkog doma u Širokom. U službu ga je vrbovao ekonom u domu Tadija Lončar, kasnije šef širokobriješke UDB-e, koji ga je preporučio Stanku Čolaku. Kada je Stanko Čolak 70-ih postao šef u Beogradu, njegov brat Drago Čolak bio je šef UDB-e u Mostaru, a treći brat Ivan Čolak šef širokobriješke službe. Lasić i Lončar su postali vođe profesionalnih ubojica koji su ubijali naše članove po Njemačkoj. Poslije im se po liniji partije priključio Jerko Bradvica. To je bio operativni vrh UDB-e protiv hrvatske emigracije, koji je planirao stvaranje saradničke mreže u emigraciji i organizirao ubistva u inozemstvu. Posao su koordinirali sa šefovima UDB-e Hrvatske Josipom Perkovićem i Zdravkom Mustaćem. Nisu oni bili nikakvi fanatični komunisti. Obitelji Lasić i Bradvica nemaju komunističku prošlost. To su, po meni, obučeni egzekutori sistema koji su služili prvo Josipu Brozu Titu, poslije identično Franji Tuđmanu i Slobodanu Miloševiću. U stvarnosti, oni su provodili teror i bili iznad svojih vođa jer su i vođe prije njih bili dio državnog terora. Motivi su bili lične privilegije, bogaćenje i moć da se svako ko je na vlasti drži pod kontrolom.
HERCEGOVAČKI UDBAŠKI KRUG
* Gdje sada žive Ivan Lasić i Tadija Lončar?
- Viđam ih često, pošto su mi susjedi u Širokom. Ne pozdravljamo se, ali znam da se ne usude otići bilo kome na sprovod. Očito ih grize savjest.
* Kako objašnjavate da je kanadski emigrant iz Gruda Gojko Šušak kada je postao hrvatski zamjenik ministra obrane, za šefa vojno-obavještajne službe SlS postavio šefa hrvatske UDB-e Josipa Perkovića koji je sa hercegovačkim udbašima, kako tvrdite, ubijao hrvatske emigrante?
- Pokojni Gojko Šušak bio je najobičnija budaletina! Odlično ga poznajem jer smo zajedno išli u gimnaziju. Zahvaljujući njemu, na račun paradržave HR I Herceg-Bosne najviše se obogatio Vlado Šoljić, koji je Šušku bio kum iz njegovog prvog braka sa Crnogorkom koja sada živi na otoku Krku. Takav politički "malokalibar" kakav je bio: Šušak nije mogao postaviti Perkovića. Šefa SIS-a Perkovića je postavio osobno dugogodišnji suradnik vojne kontrašpijunaže jugoslavenske vojske Franjo Tudman, prvi predsjednik neovisne Hrvatske...
* Imate li ikakvo pokriće za tvrdnju da je Tuđman radio za KOS?
- Tko je mogao biti general JNA i dio Titovog personala? Samo aktivni KOS-ovac! Što je bila demokratska 1990. godina već početak osvete poražene političke i vojne frakcije SK Hrvatske iz 70-ih godina nad strujom koju je tada podržao Tito. KOS i UDB-a su, kao i 70-ih pobjednicima Titove frakcije, asistirali novoj "demokratskoj i slobodnoj" vlasti početkom devedesetih. Tuđmana u emigraciju šalje KOS i daje mu putovnicu, promovira ga u lidera hrvatske emigracije iako on nikada nije bio istinski emigrant. Čak mu osiguravaju članstvo u HOP-u što je bilo suludo. Kada postaje predsjednik Hrvatske, za ministra policije dovodi počasnog građanina Valjeva Josipa Boljkovca, čija je žena rođena sestra generala JNA i posljednjeg ministra jugoslavenske policije Petra Gračanina. Upravo je Gračanin kreirao "balvan revoluciju" u Kninskoj krajini. Za šefa hrvatskih službi' Tuđman postavlja Josipa Manolića, osnivača hrvatske UDB-e i oficira KOS-a.
JUGO-UDBAŠI BOBAN, PRALJAK, PRLlĆ
* Znači, Vi vjerujete da se Tuđman dogovorio sa Miloševićem o podjeli BiH, a da su mreže KOS-a i UDB-e asistirale u realiziranju takvog plana?
- To je jedina i prava istina! S nama se Tuđman nije dogovarao i oko podjele Bosne a sa Srbima nikada se i ne bi mogao dogovoriti. Zato je igrao na provjerene saveznike koji su obiteljski ili prijateljski bili vezani sa Beogradom. Od hrvatske emigracije Tuđman je dobio desetine miliona dolara pomoći, ali nas je smatrao neprijateljima. Tuđman je zapovjedio ubojstva Ludviga Pavlovića u Hercegovini i Mire Barešića u Hrvatskoj. Kada je ubijen i zapovjednik HOS-a BiH Blaž Kraljević, mi smo shvatili da nas je Tuđman otpisao. Umjesto nas koji smo inzistirali na savezništvu sa Bošnjacima, on je u Hercegovini uspostavio strukturu ljudi čije su karijere "stvorile" tajne jugoslavenske službe: Matu Bobana, Slobodana Praljka i Jadranka Prlića.
* Praljak i Prlić su optuženi u Haagu za pomaganje Hrvatskoj u agresiji na BiH, logore za Bošnjake, rušenje Starog mosta...
- Da je ostao živ, Mate Boban bi bio prvooptuženi u Haagu. To je bio notorni kriminalac koji je svoj položaj direktora Robne kuće "Ima" iskorištavao da bi spavao sa tuđim ženama. U zatvoru je završio zbog krađe šećera, a ne iz političkih razloga, kako je kasnije lagao. On je bio vođa pljačkaša HR Herceg-Bosne koji su osramotili hercegovačke Hrvate i zavadili nas sa Bošnjacima. I crkva u Hercegovini je stajala iza njih, pa je mjesec dana pred otvaranje logora za muslimane fratar govorio nama poslije mise kako je došlo vrijeme da definitivno završimo i sa muslimanima. Taj "vojskovođa" Slobodan Praljak je uz svu pomoć svog oca, udbaškog batinaša Mirka Praljka postao tek trećerazredni režiser, ali mu je otac rušitelj i siledžija uspio prenijeti svoj karakter. Postoje snimci kad Praljak nosa odoru generala Hrvatske vojske i ulazi u Hercegovinu sa tenkovima. Što je drugo uradio Tuđman već izvršio agresiju na BiH, a Praljak, Boban i ostali Hercegovci mu bili sredstvo. Kad je Praljak srušio Stari most, po Širokom Brijegu su se janjci okretali što je srušen "turski most". Kakav turski most, govorio sam budalama, pljunuli ste na čast i obraz hercegovačkih Hrvata.
Evo Vam kako to rade u Bosni:
Dragan Čović osnovao HSP HB
Predsjednik HDZ-a BiH je putem svog "satelita" Vesne Pinjuh osnovao još jednu političku stranku. Riječ je o HSP-u Herceg-Bosne i to je nakon Udruge dr. Ante Starčević druga pravaška stranka na prostoru BiH u vlasništvu čelnog čovjeka HDZ-a!
Podsjetimo, nedavno smo pisali kako je Čović od Zdravka Hrstića pokušao kupiti njegov HSP i na mjesto predsjednice instalirati Vesnu Pinjuh, međutim u tome nije uspio, jer je i Hrstić, bez obzira kakav bio, prozreo njihovu namjeru i očito shvatio koliko bi to bilo pogubno po hrvatski narod, te očitao bukvicu Vesni Pinjuh koja je već bila spremna za "uskakanje" u predsjedničku fotelju.
Kada im taj plan nije uspio "Čova" se sjetio kako izlaz ipak postoji, pa su jučer službeno registrirali novu stranku pod nazivom HSP HB, a predsjednica iste je Vesna Pinjuh, koju smo tijekom jučerašnjeg dana više puta telefonski pokušavali kontaktirati, no ova diplomirana inženjerka graditeljstva s bogatim iskustvom rada u HDZ-u bila nam je nedostupna i valjda od pustog slavlja što i ona napokon ima svoju stranku nije odgovarala na naše pozive.
Upravo činjenica da je Pinjuh punih 15 godina bila član HDZ-a, a samo dvije HSP-a BiH Đapić-Jurišić začuđuje što ona i drug joj Dragan nisu formirali HDZ Herceg-Bosne?
Naravno, ciljno su išli na HSP HB, jer je Čović očito u nekakvom strahu od odličnog izbornog rezultata HSP-a Đapić-Jurišić, a poglavito nakon što postaje jasno da će Jurišić na sljedećim izborima nakon HNZ-a i Milićevih Demokršćana pridobiti i Ljubićev HDZ 1990., pa je strah sve veći i veći, jer Čoviću na raspolaganju ostaju samo inženjerka graditeljstva i "seljaci".
Primjerice, Jurišićev HSP je trenutno vrlo jak u Općinama kao što su Tomislavgrad, Posušje, Grude, Ljubuški, Bugojno, pa i Livno, dok se recimo u Širokom Brijegu HDZ dobro drži samo zahvaljujući svojim partnerima Lijanovićima… HDZ 1990. je u laganom padu na većem prostoru BiH nakon posljednjih izbora, ali nema sumnje kako se i oni mogu vrlo lako dići, posebice u Općinama HNŽ-a kao što su Čitluk, Čapljina ili Stolac, a isto tako i u Općinama Srednje Bosne i Posavine, pa je samim time jasno kako je i Čoviću potrebna nekakva pravaška opcija.
Istina, pojavila se na političkom nebu Hercegovine prije par mjeseci i Udruga dr. Ante Starčević, no s obzirom na neozbiljnost u njihovom radu sve je izvjesnije da će Ruža Tomašić na predstojećim izborima u BiH podržati Jurišićev HSP, koji okuplja oko sebe stranke s hrvatskim predznakom pa bi skupa s HDZ-om 1990. i ostalim manjim strankama zbilja mogao ostvariti odličan izborni rezultat.
Kada smo kod Vesne Pinjuh, aktualne ministrice poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede u HNŽ-u, a koja je na tu dužnost dospjela 2007. godine kao Jurišićev kadar, zanimljivo je istaknuti kako ju je nedavno u Mostaru, tijekom masovnih prosvjeda, prozvao Josip Milić, predsjednik Unije neovisnih sindikata FBiH kazavši tom prilikom kako resorna ministrica ne želi ništa učiniti da bi bio proveden Zakon o šumama koji je donesen još 2002. godine i koji je proveden u svim županijama osim u HNŽ-u.
Pa kako će Josipe učiniti kada je zaokupljena osnivanjem svoje i Čovićeve stranke prava? Možda sada štošta poduzme nakon što joj je drug "Čova" napokon osnovao stranku!
Danijel Ivanković
A Član HDZ-a BIH ubijao u Emigraciji:
Ubistvo Maksa Luburića
Cekic i stangla
Dolaskom HDZ-a na vlast u Hrvatskoj je tokom 1991. godine otpoceo povratak ustaskih emigranata, koji su zeljni osvete nad komunistima, odmah krenuli u obracun sa njima. Prvo sto su emigranti zahtevali od nove vlasti bilo je otvaranje arhiva nekadasnje Sluzbe drzavne bezbednosti Hrvatske i unistavanje dosijea o iseljenim ustasama. Da bi, koliko- toliko udovoljio ovim zahtevima, MUP Hrvatske, odnosno novi Ured za zastitu ustavnog poretka, u kome je kljucni covek bio, upravo, Josip Perkovic, nekadasnji nacelnik SDB Hrvatske za emigraciju, poceo je, preko sebi naklonjenim listovima, da objavljuje svoja tajna dokumenta. Jedan od takvih listova je i ýSlobodni tjedniký, koji uredjuje Zarko Resetar. U ovom nedeljniku jos 1991. godine, objavljen je dosije Ilije Stanica, Hrvata iz Sarajeva koji je po nalogu Udbe, odnosno SDB Hrvatske dvadesetog aprila 1969. godine, u Kargahente (Spanija) ubio ustaskog lidera Vjekoslava Maksa Luburica.
Prica o ovom hrvatskom likvidatoru obnovljena je februara 1995. godine sa zahtevom da se Ilija Stanic iz Bosne izruci Hrvatskoj ili ustaskoj emigraciji da mu ona sama sudi. Stanic, kako je pisao 1995. ovaj list zivi u Sarajevu. Clan je HDZ-a BiH i nosi iskaznicu pod brojem cetrdeset, a ujedno je podoficir za logistiku 2. brdske brigade Armije BiH. Pronalazenjem Stanica u Sarajevu, ýSlobodni tjedniký se na naslovnoj strani pohvalio da je razresio ýmisterij hrvatske povjestiý, ali je uz to i podigao javnu poternicu za Ilijom Stanicem, tvrdnjom da hrvatska ustaska emigracija trazi izrucenje ubojice Maksa Luburica radi njegovog sudjenja u Zagrebu. Kako je svojevremeno pisao zvanicni biograf hrvatske Sluzbe drzavne bezbednosti, novinar Djordje Licina, ratni zlocinac Vjekoslav Maks Luburic bio je pojam zverske okrutnosti u NDH. Clan ustaskog pokreta postao je sa samo 17 godina, jos 1929. a tridesetih je bio vec zamenik komandanta logora Janka Pusta, u kome su se ustase pripremale za atentat na kralja Aleksandra Karadjordjevica. U NDH, ustasa Maks Luburic bio je iza Pavelica i Kvaternika, treci covek: zamenik zapovjednika Glavnog ustaskog stana, zapovjednik svih ustaskih logora i zapovjednik II zbora tj. armije u Sisku. Vjekoslav Maks Luburic bio je najstrasniji tvornicar smrti u NDH, pisao je u hrvatskoj stampi i publicistici Djordje Licina. Pred slom ove ustaske drzave NDH, Maks Luburic pobegao je u Spaniju, gde je osnovao ekstremnu organizaciju Hrvatski narodni otpor i stampao list ýDrinaý. Prilikom susreta sa Slobodanom Draskovicem u Svajcarskoj, iza rata, Vjekoslav Luburic se u razgovoru jednog trenutka pohvalio da je on poreklom Srbin, ali da je kao dete pokatolicen. Sebe je u emigraciji nazivao general Drinjanin, a cesto se potpisivao i kao Ivo Granicar. Odluka da se Maks Luburic ubije donesena je u centrali Ozne jos 1945. godine, ali punih dvadeset godina jugoslovenska tajna policija nije uspevala da nadje pogodnog likvidatora. Tada je otkriven sarajevski kriminalac Ilija Stanic.
Ilija Stanic je deo svoje mladosti proveo je u Konjicu kod brata Luke i u Zrenjaninu, kod tetke, gde je ucio keramicarski zanat. Gde god bi se pojavljivao, Ilija Stanic bi krao i pravio sebi i rodjacima nevolje. Posle jedne racije u Sarajevu pobegao je iz SFRJ u Austriju. Odatle bezi u Francusku, gde je uhapsen zbog kradje. Jugoslovenski konzul Mile Nesic ga je tada spasao zatvora. Brbljiv i slatkoreciv, Ilija Stanic se tada ovom konzulu i obavestajcu SID-a prvi put ponudio da izda svog kuma Vjekoslava Maksa Luburica. Cak je Nesicu nudio i pisana dokumenta o Luburicu i ustasama u Spaniji. Jednog dana je doneo i Luburicev plan o miniranju Ambasade Jugoslavije u Parizu. Posle toga SDB BiH je uhapsila Iliju Stanica, natovarila mu na vrat i kradje, a i teroristicke akcije protiv otadzbine. Da bi se zastitila od Staniceve izdaje, SDB BiH ga je zaplasila da ce mu braca i majka otici u zatvor, i tako ga ýubedilaý da krene na svog kuma Maksa Luburica. Otac Luburicevog ubice, Vinko Stanic, poreklom iz Hercegovine, bio je u II svetskom ratu clan Maksove bojne. Kada se 1942. u okolini Konjica, Vinku Stanicu rodio sin, Vjekoslav Luburic ga je krstio i dao mu ime Ilija. Vinko Stanic je poginuo 1949. godine, nakon ustaske izdaje fra Bekavca, koji je pred beg u SAD, prijavio bandu krizara pripadnicima Udbe BiH. Tu izdaju i stradanje svog oca, Ilija Stanic nikada nije zaboravio hrvatskim nacionalistima, emigrantima i odbeglim ustasama.
Kako je Ilija Stanic bio sin ustase, sve vreme dok je ziveo u Sarajevu kao mladic, bio je pod kontrolom SDB BiH, ali i SDB Hrvatske. Onog trenutka kada se Ilija nasao u rukama policije, jedino iskupljenje je bilo da pocne da saradjuje sa bosanskom tajnom policijom. U to vreme ministar bosanske policije, krajem sezdesetih bio je Hrvat Ante Miljas, a sef SDB BiH bio je Fehim Halilovic. Na nagovor SDB SSUP-a, Ilija Stanic, koji je dobio sifrovano ime ýMungosý, prebegao je u Italiju, a preko Francuske u Spaniju i uspeo 1966. godine da se zaposli kod kuma Maksa Luburica kao kuvar i vozac, sa zadatkom i licnom namerom da generala Drinjanina u pogodnom trenutku ubije i tako osveti svog oca Vinka Stanica. Pune dve godine Ilija Stanic je proveo u domu svog kuma Vjekoslava Luburica u mestu Karkahente kod Valensije, a onda se iznenada uplasio i 1968. godine iz Spanije pobegao u Nemacku. Njegovi poznanici tvrde da se Stanic zblizio sa Luburicevom cerkom, sto je mnogo naljutilo generala Drinjanina, pa ga je isterao iz svog doma. Kada se, medjutim, vratio u Sarajevo neobavljena posla, nacelnik SDB Fehim Halilovic ga je poslao natrag u Spaniju. Placeni ubica je odvezen jugoslovenskim kolima u Italiju, do francuske granice, gde je pusten da ide na zadatak, ali mu je sofer iz SDB SFRJ pre toga uzeo nas crveni pasos. U dosijeima bosanske i hrvatske tajne policije Ilija Stanic je bio registrovan i kao Stanko Ilic, odnosno ýMungosý, dok je Maks Luburic bio samo M. Citava akcija likvidacije ratnog zlocinca Vjekoslava Luburica vodjena je pod sifrom ýKobraý. Sluzba drzavne bezbednosti Bosne i Hercegovine je odrzavala kontakt sa Stanicem u Valensiji pismima preko njegovog rodjenog brata Luke Stanica u Konjicu. U arhivu SDB BiH postoji magnetofonska traka sa saslusanja Ilije Stanica, na kojoj je zabelezeno njegovo svedocenje o ubistvu ratnog zlocinca Vjekoslava Maksa Luburica u Spaniji. Ja sam te trake dobio i preslusao:
ý... Bila je zima 1969. godine, kada sam se preko Italije, ilegalno ubacio u Francusku. Dosao sam vozom do Nice, tu prenocio, a onda vozom do Pariza. Svratio sam kod Dabe Peranica, sa kojim sam prosle godine boravio kod Maksa Luburica. Dabo me je odmah pitao: ý Gde si ti nestao? Objasnio sam mu da sam ilegalno isao za Njemacku, pa me je policija uhvatila u kradji i proterala za Jugu. On je poverovao, ali mi je rekao da mi general ne veruje i da je ljut na mene. Od Dabe sam uzeo moju spanjolsku licnu kartu i otputovao vozom za Barselonu, a ne direktno za Valensiju, da bih vidio da li me neko prati. U Barseloni uzmem kartu za Valensiju. Prvi razred. Legnem i probudim se u Valensiji. Pravo sa stanice otisao sam kod mog prijatelja Zeljka Bebeka. Cetiri-pet dana izbegavao sam da odem do Maksa, koji je vec cuo da sam ja dosao. Jedno jutro stavi me Zeljko u auto i odveze do generala u Kahakente. Docekao me je usiljenim recima: ý Gdje si kume moj!
Kako su dani prolazili, tako se Maksovo poverenje u mene vracalo. Zeljko i ja bili smo vec tri meseca u njegovoj kuci. Dao nam je sobu u prizemlju, jer je onu na spratu pretvorio u magacin knjiga. U februaru 1969. godine Maksova kuca je bila puna ljudi. Tu mu zena, sin, ja, Zeljko, a pojavio se i pukovnik Stef Crnicki, koji je dosao iz Klivlenda. U to su stigle vesti da je Udba ubila Mila Rukavinu, Tolja i Maricica, a meni Maks u poverenju kaze: ý Cuvaj se kume, vidis sta Udba radi! Otvori i oci i usi! ý Vidim, vidim moj generale! Majku im komunisticku. Cuvacu se ne brinite! I ne bojte se vi, cuvacu vas ja! General je tih dana osobno bio jako nervozan. Posvadjao se sa zenom, pa ga je ona napustila. Kazem ja sebi: Odlicno! Posvadjao se on i sa Zeljkom Bebekom, a na Branka Marica, koji je pristigao iz Frankfurta potegao je i pistolj. Vidim i ja da mu Branko dosadjuje, pa viknem na njega: ý Sta ces ti, ostavi mi generala na miru!
Cekao sam svoj trenutak. Isao sam na sigurno. Znao sam da niko ne moze biti tako prisan sa Maksom, niti mu iko moze prici tako blizu kao ja. Kuvao sam mu, sredjivao kucu, vozio ga napolje, primao i pazio na goste. Zato sam cekao. Bolje je ici na sigurno, polako, nego navrat nanos. I sacekao sam. Odredio sam da to bude krajem februara. Medjutim, opet su nam dosli Dabo Peranic, pa neki Dragutin Jezina iz Liona i Ante Nozina iz Frankfurta. Sedimo mi tako i pricamo. A ja pitam Maksa Luburica: ý Generale, kada cemo u Hrvatsku? ý Kume, sigurno, za tri godine ý kaze on, a ja mislim: ýNeces nikad moj kume!ý
U to vreme Maks Luburic je pokusavao da dodje u kontakt sa Rusima. Pisao je pisma u Moskvu i trazio da ga Rusi puste u Madjarsku. Dobijao je od KGB neka sifrovana pisma. General je tada imao obicaj da kaze: ý Bolje Hrvatska sa ruskim bazama, nego sa jugoslavenskom vojskom! Maks je surovao sa starim i sa mladim ustasama. Prvi su mu bili potrebni zbog novca, a drugi zbog akcije, drskosti i bezobzirnosti. Uspeo je u Svedskoj da stvori jak odbor borbenih ustasa. Bio je dobar i sa jednima i sa drugima. Svi su se u hrvatskoj emigraciji te 1969. godine probudili. Zagreb im je dao znak da opet dolazi 1941. godina, a Maks Luburic je sanjao da bude novi Pavelic.
Dana sesnaestog aprila 1969. godine, u Valensiji mi je postar donio jedno pismo na ime Stanko Ilic. Udba mi pise da mi salje kurira u Spanjolsku specijalno za mene. On mi je donio prasak za Maksa. Dao mi je i dve novcanice od po sto dolara. Porucio mi je da cekam da mi neko dodje iz BiH ili Hrvatske u pomoc. Rekao sam mu da mi niko ne treba. Necu da cekam. Znao sam ja svoj trenutak. U kalendaru sam vec zaokruzio dvadeseti april. Rekao sam kuriru da vise necu da se javljam. Svi su gosti iz Maksove kuce otisli, ja sam bio spreman. Doneo sam u sobu cekic i stanglu. Pripremio sam dokumenta za izlazak iz Spanjolske. Ja sam kod Maksa bio prijavljen kao lektor u listu ýDrinaý, a u Spanjolskoj licnoj karti mi je pisalo da sam profesor hrvatske knjizevnosti. U Udbi, medjutim, niko mi nije verovao da cu srediti Maksa. Razmisljao sam, ako to ucinim u subotu, necu imati dovoljno vremena da pobegnem. Nedelja je bila bolja. Mali ide u crkvu, Maks spava, a ja imam slobodan dan, pa me niko nece odmah traziti. Dvadeseti april, dan posle mog rodjendana. Cele noci, u subotu na nedelju nisam mogao da zaspim. Lezim u krevetu i gledam na sat. Znojim se. Zvono na crkvi zvoni svakih petnaest minuta. Dva, tri, cetiri, pet. Ustao sam, nisam vise mogao da lezim. Pregledao sam sve stvari da nesto ne zaboravim. Opet se znojim. Zivci mi rade. Sidjem dole, pokucam. Maks mi otvori: ý Dobro jutro generale, kako ste spavali? ý Dobro, dobro ý kaze on.
Deset i dvadeset i pet. Sin mu Tonci Luburic donio novine i ode u crkvu. Maks mi trazi da mu skuham kavu. Kava gotova za tri minute. Prasak koji sam dobio bio je los. Rastopio se u kesici koju sam drzao za pojasom. Morao sam prstom da ga mazem na soljicu. Ruke sam prao pet puta. Uzmem cekic, koji sam donio iz sobe, stavim ga za pojas i odnesem generalu kavu. Dvadeset i pet do jedanaest. Maks pije kavu. Ja drzim cekic u pantalonama. Pije. Nista. Popi sve i nista. Odnesem solju u kuhinju. Izvadim cekic i stavim ga na sudoperu. Hteo sam da odem u sobu po stanglu. Jebem ti prasak! Stangla je najbolji lek, kao za Hrvoja Ursu u Frankfurtu. U deset do jedanaest Maks me zove: ý Ilija, meni je zlo!
Vidim pocrnio kao zemlja. Dize se i povraca. Povedem ga u kujnu na cesmu. On povraca u sudoperu, a ja mu rukom pljuskam vodu po licu. U tren uzmem cekic i lupim ga po celu: ý Tup! Maks pade kao sveca. Mislio sam vise se dici nece. Kad me on pogleda kao zver. Zamahnem opet cekicem, a on dize ruke da se zastiti. Ja viknem: ý Majku ti jebem ustasku. Ovako si ti maljem ubijao decu u Jasenovcu! Vidis sta te ceka! Pogodi ga cekic kroz prste u celo. Puce lobanja. Izvucem cekic iz glave i okrenem se. Odem do vrata da proverim da li sam ih dobro zakljucao. Kad se vratim u kujnu, Maks ustao i dahce kao zivotinja. Sto kila u njemu. Uzmem onu stanglu, pa ga raspalim po celu. Puce glava kao lubenica. Krv se rasu po kuhinji. Maks tresnu dole kao da je pao sa sto metara visine. Puknem ga jos jednom. On se umiri. Umotam ga u deku. Maks otezao, jedva ga dovucem pod otoman. Fino sam ga spakovao da ga brzo ne nadju. Da spanjolska policija pomisli da je kidnapovan. Cekic i stanglu bacim u magacin. Presvucem se brzo, izadjem na ulicu i uzmem taksi za Valensiju: ý Koliko kosta do grada ý pitam ý Tristo pedeset pezeta ý kaze taksista. ý Evo ti pet stotina, ja castim! U osam sati i pet minuta uvece sa zeleznicke stanice poslao sam telegram ýbratuý u Konjic: ý M. nikad vise!ý
Ilija Stanic vratio se u Jugoslaviju, posle ubistva Vjekoslava Maksa Luburica kao heroj. Na slovenackoj granici se sam prijavio i trazio da ga preuzme bosanska tajna policija. Kad je dosao u Sarajevo, narednog dana, primao je cestitke licno od ministra policije Ante Miljasa i sefa SDB BiH Fehima Halilovica. Oni su mu preneli i Titove reci pohvale, pa je Stanic cak verovao da ce ga Josip Broz i licno primiti. Parama SDB BiH i SDB Hrvatske ovom likvidatoru Maksa Luburica kao nagrada kupljeni su auto BMW, stan u Beogradu i stan u Sarajevu, placeno mu je skolovanje i nadjen mu je posao u Zavodu za zaposljavanje BiH. Ubica Maksa Luburica je neko vreme ziveo u Beogradu, ali se posle zenidbe sa nekom muslimankom i kada mu se rodio sin Igor, odselio u Sarajevo. Cesto je putovao za Beograd, kod prijateljice. Isao je i za Besku, u posetu majci i sestri. Njima se licno hvalio da je on ubio ratnog zlocinca Vjekoslava Luburica. Mada se sam time hvalio i po Sarajevu, nije izdrzao publicitet koji mu je doneo Djordje Licina, novinar ýVjesnikaý, sa napisima tokom 1970. godine o tome kako je Ilija Stanic ubio Luburica. Bili su to, zapravo, prevodi spanske stampe koji nisu godili Stanicu, pa je on licno porucio tada Licini da ce i njega likvidirati. Zbog njegove prgave naravi, Sarajlije su izbegavale Iliju Stanica, a SDB BiH je cak planirala i da ga likvidira kao neugodnog svedoka. Naime, kada je Tito jedne godine odlazio u Igalo na lecenje, Ilija Stanic je krenuo na Jadran da se sretne sa predsednikom, pa je SDB BiH morala da intervenise i da ga vodi u Petrovac, pod izgovorom da ce Josip Broz i tamo da dodje. Posle tog incidenta sa njim u SDB Bosne i Hercegovine, inspektor Dusko Zgonjanin, a i neke njegove kolege u SDB Jugoslavije su razmisljale da se izvrsi atentat na vlastitog saradnika ýMungosaý. Na vezi ga je drzao inspektor Micko Desnica. Zivot su mu, medjutim, spasili Hrvati zaposleni u SDB, jer je Ilija Stanic bio Hrvat. Svestan takve opasnosti Ilija Stanic, odnosno, tajni likvidator ýMungosý se pocetkom osamdesetih povukao u miran zivot, da bi se aktivirao devedesetih, ovog puta, protiv ýcetnicke agresijeý na Sarajevo. Autor teksta u ýSlobodnom tjednikuý novinar Mihovil Tolic, medjutim, istice da se Stanic Ilija danas 1995. godine, posebno kao clan HDZ BiH ne stidi svoje udbaske proslosti.
Sluzba drzavne bezbednosti Jugoslavije, odnosno sam Josip Broz Tito i Aleksandar Rankovic jos prvih dana oslobodjenja, pravili su planove o hvatanju i likvidaciji ideologa fasizma na tlu Jugoslavije i ratnih zlocinaca. Pored Luburica na toj listi za odstrel bio je i dr Ante Pavelic, poglavnik NDH, koji je preko Italije uspeo da pobegne u Juznu Ameriku. U Argentini, gde se skrasio, Pavelic je boravio zajedno sa suprugom Marom, sinom Velimirom i cerkama Visnjom i Mirjanom, zvanom Seka. Godine 1953. u izvidnicu je Udba poslala kontraobavestajca Slobodana ý Ucu Krstica, koji je ispitivao mogucnosti za hvatanje Ante Pavelica i njegovo eventualno prebacivanje u Jugoslaviju. Krstic se brzo uverio da se dr Pavelic moze uhvatiti. Cak je i nasao dvojicu nasih emigranata, dao im je izvesnu kaparu, da kidnapuju poglavnika, ali je Udba od toga odustala, jer joj se akcija ucinila suvise riskantnom i skupom. Zvanicno nema javnih podataka o tome ko je likvidirao dr Antu Pavelica. Po verziji koju nam nudi publicista Djurica Labovic taj ýzadataký je obavio beogradski patriota, avanturista Zarko. Njega je, navodno, vodio neko iz nase ambasade. Ljudi pominju ime izvesnog konzula Boska Vidakovica... Akcija je sifrovana pod imenom ovog tajnog agenta ý ýStrelaý. U SDB Jugoslavije vodili su je Edi Brajnik i Milan Vasic. Egzekucija je planirana za na Dan NDH, 10. april 1957. godine, tacno u podne, kada Pavelic odlazi u centar Buenos Airesa na rucak. Nasred ulice Zarko je ispalio pet metaka u Antu Pavelica, seo u auto i istog casa odleteo iz Argentine. Tvorac ove legende Djurica Labovic, pise, da je poglavnik NDH, medjutim, preziveo atentat Udbe, ali je od posledica preminuo u Spaniji 28. decembra 1959. godine. Dr Ante Pavelic sahranjen je na madridskom groblju San Isidro. Po drugim verzijama, Pavelica je ubio jedan crnogorski iseljenik iz Argentine iz osvete zbog stradanja Srba u Jasenovcu i ostalim ustaskim logorima i zatvorima. Ni njegovo ime, zbog moguce odmazde ustasa, nikada i nigde nije javno pomenuto. Po trecoj verziji, SID Jugoslavije je angazovao juznoamericku mafiju i ona je nespretno obavila ovaj posao.
Izvor: knjiga Marka Lopušina , kopirao Ilija Djuric
đuric nije online
Završna riječ autora Bloga:
Iz sveg priloženog vidi se način rada i primjeri djelovanja UDBE koja i dalje vedri i oblači ovom regijom!!
|
