D e m i j a n & M i k e l a

Nakon što sam konstatirala da imam sve simptome koje sam imala i prvi puta (o drugom malom članu govorim i razmišljam već 2 godine), shvatila sam da je to to!

Sve je bilo standardno prvih nekoliko tjedana, a onda su krenuli bolovi, neki standardni ali i neki čudnovati

Kako sam u to vrijeme ostala uklještena (post prije-more), bila sam uporna ko sam vrag i preživjela 10 dana pakla od bolova bez tableta iz jednostavnog razloga-dok sam trudna apsolutno ništa ne stavljam u usta od ljekova-ako mogu izdurati.

10 dana vručine (biti u kampu i ne moći se micati je nešto prestrašno), bolova, nepomičnosti i mršavljenja... katastrofa.
Čim sam se vratila u Zg. otišla sam do svoje ginekologice, koja je naravno bila na GO pa sam uletila zamjeni samo da znam da je sve ok i da sam mirnija radi tih čudnjikavih bolova.

Naletila na budalu-čovjek nema takva kolko crno pod noktima (ali mislim na čište nokte ).
Ispričam mu sve, što i kako mi je i da sam 100% sigurna da je trudnoća, jer sam i između ostalog napravila test koji je bio sa ogromnim + nakon svega 2 sekunde, i da me jedino brine bol koja me podsjeća na prvu trudnoću i miom koji imam. Prvo mi je rekao-baš ovako:
"Hoćete da vas pregledam sa ultrazvukom-da vidimo dal je to živo?"
Došlo mi je da ga odvalim toljagom po glavi... TO??? ŽIVO???
Rekoh: "Pa naravnjo da želim pa nisam došla ovamo da mi kažete ono što znam-već dali je sve u redu!"
Ajde onda, da vidimo dal je van maternična i dal je živo ( oprostite, no ja mislim da ako ti dolazi netko tko je trudan, da razgovor kreće upravo suprotno-ili šutiš i vidiš prvo dali je sve u redu pa onda govoriš što treba a ne obakve kretenarije).

Dok sam bila na onom "stalku za masakriranje", pred njegovim nosom, pita me obzirom na prvu trudnoću dali sam rodila carskim... mislim si, gle kretena, pa valjda bi se vidio neki rez???
Pitam ga dal vidi kakve šavove? Nije mi odgovorio-očito je shvatio...

I ovako govori dalje. "TO je živo, miom je tu i sumnjam da ćete normalno roditi..."

Pregledao me u 10 sekundi-točno. Kako znam? Jer sam brojala (mrzim ginekološke preglede pa uvijek brojim da mi brže vrijeme prođe).

Pala bi u depresiju da sam ga slušala, no ja sam samo htjela čuti da srce kuca i da je moja mrvica tu...

Odmah sam morala pretragu urina i krvi, a kad sam nazvala za rezultate, kaže mi da niš ne valja, svi rezultati su katastrofa. Ja u komi, mislim si ovo nije istina, od kuda sad to? Kaj sad? Ovakve izjave i netaktičnost mi je totalno ne doktorska...

Zivkam zovem, tražim i na kraju dođem do privatnika (faaaaala Šogica ).
Kod njega sam bila, ma, sigurno 20 minuta, od toga 5-10 minuta samo pričala, on pitao, ja pitala, on slušao... onda pregled, i na kraju ultrazvuk skoro 10 minuta. Vidjela sam svoju mrvicu kako se meškolji, gledala sa svih strana i slušala malu lokomotivu-srce malo... plakalo mi se... sve je u redu, napokon, imam i slikice koje samo ja razumijem kad gledam (a Zvrku je to jedan smiješni mali vanzemaljac).

No ipak, trebala sam napraviti dodatne pretrage radi urina i krvi, i nakon toga sve je bilo relativno u granicama normale, ništa strašno kao što mi je prvi puta rečeno

Problem je nastao kad sam pokušala objasniti dr. da u otpusnici iz rodilišta nisam dobila na pismeno krvnu grupu Zvrka, obzirom da sam ja Rh -.
Nemoguće! Kaže on, kako nemoguće kad nemam ništa napisano?! Pregledavala sam barem 20 puta i nigdje ništa ne piše. Frka i strka, hitno treba raditi rani probir da se vidi dali je sve u redu sa bebom, zovem, molim da mi kažu u rodilištu i pronađu papire i karton da mogu biti sigurna... i nakon nekoliko sati zivkanja nađem sestru koja je bila samnom na dan nakon što sam rodila, sjetila me se jer smo pričali o njenom mužu koji je rođen kad i moj Zvrk. Rekla je da će Zvrk biti divan čovjek kad odraste...

Pronašla naše papire, javila mi da je sve u redu i da ne brinem (naime malac je isto negativan), pa mi je nakon 3 tjedna natezanja po doktorima, nervoze i živčanjenja, stvarno bilo dosta loših vijesti i trebalo mi je nešto pozitivno... No nisu svi nalazi gotovi, pa i dalje čekam....

Zamislite kad morate tajiti najsretniju vijest jer niste sigurni kako će to sve proči, dali će biti sve u redu i još hrpu pitanja... sve mi se skupljalo i pukla sam-radi posla, radi drugog posla, radi nepoznanice, radi presije koju sam osječala, radi tuge i sreće istovremeno, radi hrpu problema koji su se stvorili na svim stranama, jednostavno sam pukla ko kokica, koda me neko zgnječio.

Sad smo ok, svi, i obitelj zna, drugi tjedan ima ponovno pregled, nalazi koje sam trebala napraviti su ok, Zvrku smo rekli i veseli se na svoj dječji način, djed i bake isto.
Usput, moja mama je super! Nalazi od markera su dobri, svaki slijedeći nalaz koji podiže je sve bolji, kontrola je prošla iznenađujuće dobro, super se osijeća, a i presretna je radi još jedne

Čekala sam skoro 3 mjeseca da saznam da je sve u redu... i napokon mogu reči da SMO SUPER NAS DVOJE!

Eto, samo da znate, mi smo tu i držimo se!

samo nas je zahvatila ludnica povratka.
Standardno stanje kad se vratiš s godišnjeg. Spremanje, tona veša za pranje, pripremen za početak sezone Pegaza, slaganje programa, rasporeda, zivkanje za prostor, natezanje oko termina koje naime i danas još traje, nalaženje sa voditeljima i dogovori oko grupa (u ponedeljak sve mora biti gotovo-počinju upisi)... uffff..... tako da je svaki pokušaj da pišem blog završio točno ovako


Kako je bilo na moru, probat ću u kratko napisati.

Obzirom da je moj potpis nekako i moj povremeni zdravstveni status, očito mi 8.mjesec nije suđen, pa, kako sam prošle godine bila uštekana u 8.mjesecu, i ove godine sam isto imala tu nesreću. Neću slikovito objašnjavati kako je to kad si na moru, temperatura +40 ili tu negdje, a ne možeš se pomaknut, i osuđen si na dobrotu familije i susjeda od donošenja čaše vode do dizanja iz kreveta.

Izgubila sam tjedan dana godišnjeg na nepomično ležanje, bolove za poludit i besplatnu saunu.

Ostalo je bilo super, kao i uvijek proletjelo je vrijeme ko blesavo, neznam kad prije tih 3 tjedna nestade!?? Imali smo super vrijeme, braći (čini mi se) je bilo dobro, tako barem kažu. Demijan je bio 2 mjeseca na moru i još odmarao u Zagrebu tjedan dana prije vrtića da se aklimatizira. Baka je malo uživala u samoći, čak i pofarbala stan da ga malo osviježi i sad sve izgleda tip-top.

U vrtiću sve po starom. Zvrk nešto govori da bi opet u Popaj (sportsku igraonicu za malce), a nešto muljam da ga probam dati na plivanje za mrvice kao on koji znaju "pesek" stil, pa da se na uživa malo u bazenu i usput nauči kako pravilno plivati kad je već ko i ne boji se vode uopće. I dalje skače, pliva i roni bez frke!

Da ne pričam previše, evo slikica s mora-zapravo iz Rovinja, jer smo jako malo slikali u kampu.



Evo kak se skače!