D e m i j a n & M i k e l a

Prošlo je već 7 dana od kad sam se vratila, al je taj povratak bio... uffffffffff... težak.

A mislim, kome nebi bilo teško vratiti se u Zg nakon 5 dana u čistoj prirodi, hrpetini kampica, trava čim izađeš iz kreveta. probudiš se i samo navučeš kupaće i zaletiš se u more koje je par stotinjak metara od mjesta gdje si grlio jastuk i dete. Da, da, imala sam tu čast da mi je dete dozvolilo da spavam s njim no da ja krenem ispočetka.

Krenula sam s busom u utorak (15:30) nakon posla, uzela rezervnu boleku i ruksak na posao i pripremila se na tandrkanje. Jedino kaj me iznenadilo je bila gužva. Mislim, ipak je to bio utorak i to sred dana, a karte total rasprodane. Sreća kaj sam hvatala onaj bus koji vozi 4 sata do dole i staje samo na 3 mjesta. Jedne godine išla sam bome 6 sati, stao je na svakoj stanici mjestašcu gdje je bila i jedna kučica, izludila i poludila i od onda rekoh sama sebi-hvatam najbrži (koji je ujedno i najjeftiniji-al treba gledati kad kreće-ne?? )
Relacija Zagreb-Pula, jedan smjer =173,00 kune (a to je najjeftinija varijanta... ), sreća kaj se uvijek neko vraća nedjeljom kom nije problem povesti još jednog putnika u svom autu.

Iznenađenje-dolazak

Već sam govorila da moj Zvrkić nije baš neki pokazivač emocija, i do sad uvijek kad bi odlazila ili dolazila bilo je to ko ono "ajd bok mama" okret na peti i nazad svojim putem. No dočekalo me nešto novo.
Kad je autobus stigao, prvo, čekali su me na drugoj strani i pojima nisu imali da je to baš moj bus. Pokupila sam ruksak, i krenula prema njima (dida ima 5% vida, teško da bi me mogao vidjeti, ne vidi me niti kad sam u istoj sobi s njim-ako nešto ne govorim-i to moram paziti kakko jer me par puta zamijenio s bakom), baka je bila na klupici, a mališa je trčkarao oko nje bosonog.

Kad me ugledao zatrčao se prema meni s velikim osmijehom, hitrim nožicama i raširenim rukama koje su lamatale oko tijela od trka. Zagrlio me snažno i počeo ljubiti... još jedan šok! Mislim, grli on mweme i ljubi, ali nikad kad se ne vidimo neko vrijeme kao sada. Grli me kad smo doma, ljubi me isto ali to je drugo. Ovo je bio pozdrav dobrodošlice, njegov izražaj "mama falila si mi" koji do sada nisam imala prilike dobiti. On je klinac koji ne voli pozdravljanja i opraštanja, ali taj tren i slijedećih nekoliko sati bila sam njegova. Pričao mi je, svako me malo grlio, pitao gdje sam bila, morao mi pokazati sve i svašta, vodio me po kampu i pokazivao gdje su mu prijatelji i kako se koji zove i gdje se igraju... navijen kao igračka nije prestajao poskakivati, pričati i pokazivati, nositi mi stvari, bojanke koje je obojao i što je sve našao na plaži.

Bio je to najljepši poklon koji sam dobila od njega a nije mi bio rođendan

Slijedeće dane jutro je bilo gotovo uvijek isto: buđenje oko pol 8-8, kupaći, peraje, orukvice, ručnik i drito na plažu. Plaža prekrasna, čista, voda bistra, valići luljuškaju barkice svezane na divlje, molići puni rakova koji se sunčaju na jutarnjem suncu. I nas dvoje kako se hrabrimo međusobno za ulazak u more.
Prvo ja njega obućem u plivajuće rekvizite, i onda on hrabro kreće u vodu natraške, eh, a onda natezanje samnom...jerbo mama ne ulazi u more na plaži, a jok, mama mora skočiti, i to na glavu, pa on pliva do mola i hrabri me.

"Mama nije ti hladna voda, časna riječ, nije hladna, samo malo" (da, moš mislit...)
"Evo sad ću ja skočiti-ajde mi broji" (mislim, ipak, nismo se dogovorili do kojeg broja, pa broji do 12 )
"Pa do kolko brojiš? Moraš mi reči kad da skočim!"
"tri-četri-SAD" (munjevito brzo izgovori)
"Čekaj malo, pa nisam znala da ćeš odmah reči da skočim-daj mi broji do... 3" (kupujem vrijeme da skupim hrabrosti za prvo kupanje u ovoj godini
I skačem, stvarno, uopće nije bilo tak hladno, ne kužim zakaj sam tak dugo mjerkala tu vodu. A ono gušta.... on jurca s perajama, pa se vrača, gledamo svaku barkicu, otplivamo od mola do mola i van-grijanje na suncu.

Slijedi igra bez granica po imenu: "ulovi raka". Dakle, 5 dana sam lovila rakove svih veličina, sati su prolazili, sunce bi pržilo ali mama i Mrva traže rakove po stijenama. Mogu reči da sam se zarazila. I iznenađenje, zadnji dan prije odlaska, odemo malac i ja na drugu stranu plaža gdje ima više kamenja u moru i tražimo, skupljamo pužiće i tražimo račiće u kučicama. Male hlapove nalazimo ali su prebrzi, i veliki su svega nekih 5 cm. Ako nađemo nekog od 10 taj je ooooooooogroman-jel tako mama!?? (da sine, ogroman je-pitam se dali zna što je stvarno ogromno ) Taman kad sam to pomislila, vidim rupu u kamenu po kojem hodamo i nekakve dlakave prste (samo da napomenem; mama lovi rakove isključivo rukama, i strašno pazim da ih ne ozljedim, neznam kak bi spavala da nekom raku otkinem nožicu ili klješta ).
"Brzo dođi mali" doviknem mu, "vidi ove nožice kak su male"
"Mama, pa to su ogromne nogetine"
"Misliš da je veliki rak unutra?"
"Miško, ako ima noge kao moji prsti-vidiš moje prste?, kako bi velik rak mogao biti u toj rupi?"
"Baaaakaaaa!!! Diiiiidaaaaaaaaaaa! Brzo, brzo dođite vidjeti divovskog raka! Brzo brzo!"
Dida i baka dolazili su po nas na plažu jer je već bilo blizu podneva, a mi se zaigrali skrivača s rakovima i zaboravili na vrijeme.
Dida odmah ima ideju da ga ide vaditi (nema šanse-nedam da ga tak plašimo-mislim raka, a ne didu).
Svi vidno uzbuđeni veličinom dlakavih noga cancer pagurus-a, odlučujemo zajedno da ćemo ga samo malo prošetati da ga vidimo kako je velik i pustiti da dalje odmara u rupi.
Daklem bio je to dlakavac od svojih cca-oko (uzimam u obzir da voda povečava dojam) 10 cm tijela, i dodatnih 10 cm nogu , kad je krenuo hodati imaš kaj za gledat. neko ga je već osakatio, ili je izgubio jedno klješto u borbi, no i to jedno koje je ostalo je bilo zavidno snažno jer kad je uhvatio štap kojim sam ga malo pogurala iz rupe, nije ga uhvatio već ga je odgurnuo, a odguraj se bome dobro osjetio. Eto, djetetu sam pokazala što je veliki rak, i sad kad ga djeca zovu da vidi raka... odgovor mu je "ma to je bebica rak, ja sam vidio pravog velikog tatu raka s jednim klještom za borbu!"

Ovom raku na slici treba dodati dlake, jer je ovaj očito još u pred pubertetu ili se brije!


na kraju, moja inspekcija je prošla tako da sam došla, uživala i otišla tužnog lica. Dida i baka se snalaze. Nije baš sve divno i krasno kako pričaju... ali snalaze se. kad sam došla odmah su ga istužakali što radi ili ne radi i kolko sluša ili ne sluša, no to moraju sami s njim riješiti jer su oni s njim na moru, a kad sam ja dole-on je najbolje dijete na svijetu i sluša bez pol frke.

Jedva čekam ponovni lov na divovske i minijaturne rakove rukama...
naučila sam ga kako se dragaju kaktusi, kako se love rakovi, kako se smiju ili ne smiju dirati i koji kukci, kako se drži jelenak, nažalost na svojoj koži je osjetio da vlasulje peku (uvjeravao me da su samo ljigave, i neda se razuvjeriti), pa je na žalost osjetio da peku jer je rukama dirao i onda obrisao lice... Nemoram valjda opisivati mjehure koje je imao po obrazu, no sad se uvjerio da sam bila u pravu, i da bi me trebalo koji puta poslušati kad kažem da se nešto ne dira kao i ono što kažem da se smije dirati. Sreća pa nije bila neka gora stvar.

odlazak je bio standardan, on u igranju i onak tek toliko usput me pozdravio, pitao kad će tata doči, kad ću ja doči i dalje u svoj film. To je on, standardni, no ipak sam imala doček, i to onak-za pamćenje.

E, da, i naučio je roniti

Mrva...




p.s.
Muž me dočekao ...