Zašto ne može biti onako kako je trebalo biti i zašto osjećam tu strepnju kao da me nešto proganja- razmišljala sam perući suđe…Ona je tamo…znam da je tamo, nema gdje drugdje biti…I bila sam mirna u neku ruku…Ključ je mirno ležao u mojem džepu, a ja sam se uvjeravala da snovi ne mogu izgubiti svoju vrijednost. Bili su uvijek prisutni u meni i plovili na lađama kvrgavog života… ali bili su tu…Snovi…kakva divna riječ…
Ne ,ne, ne, ne, ne, zašto…krv?! Otkud krv u mojim rukama?! Suđe! Sad sam prala suđe…Ne ne ne ne…to možda nije krv! Što je to? KRV!!! To je krv! Je, krv je! Čija je? Njena je, znam to…njena…o ne…ne ne , ne smije biti njena…ko je to napravio?! Krv…
Spustila sam zakrvareni nož na hladne pločice i uplakano pokušavala otvoriti njenu sobu…Ključ je klizio a ja sam neumorno pokušavala…Otvori se, otvori se otvori, otvori-bila sam nestrpljiva, a krvave ruke tresle su se od nervoze.
Vrata su se naglo otvorila, a ona je zaprepašteno gledala u moje ruke.
Jedino je njen mačak beživotno ležao u kupaoni šireći svoj nevini smrad.
Uh, nisam nikoga ubila! Lice mi je odjednom bilo nasmješeno.
|