Montenegro...
...jucer sam napisala knjigu o nasem izletu i smotana kako znam bit, htjedoh samo spremiti napisano i poslije objaviti sa slikama...medjutim...nada, niente...moja knjiga ode u zaborav...
...pa cu sada pokusati evocirati uspomene i prenijeti ponovo ono sto sam napisala...slike slijede s kucnog kompjutera jer su mi tamo spremljene...
...daklem, nedjelja je rano pocela, vec oko 7 ipo je zvonio sat buduci je nasa vodicka ozbiljno shvatila svoj posao i htjela je da sve sto je zacrtala i obidjemo, ali mi nije bilo zao ranog budjenja, jer kao sto svi znate dan je bio izmisljen...ponosna sam na sebe, kasnila sam samo 3 minute... :) tako smo se krenuli skupljat, zamijenili auta u gradu (jer u peugeota 206 nije bas moglo nas 5 komotno stat, posebno ovako krakati kao sto sam ja...), krenuli, pa se vratili jer je nas vozac ostavio vozacku u peugeotu, stali na pumpi natankat, opskrbit se gricinima i vodom i hajmo...
...ovaj put smo preskocili Herceg novi, jer se tamo stvarno nema sto za vidjet, a i nas 3 smo bile tamo nedavno pa smo skontale da nema svrhe tamo gubit vrijeme...moram pohvalit B jer je pokazala prilicno znanje o crnogorskom primorju, Bokokotorskoj uvali, malim mjestima, legendama, povijesnim crticama tako da boljeg vodica stvarno nismo mogli imat, i jos joj nismo trebali platit ;)
...odlucili smo da necemo presijecati put trajektom od Bijele do Tivta jer smo bas htjeli proci cijeli zaljev do nasih odredista, i stvarno mi je drago zbog toga...od ove uvale ti zastaje dah...naravno, nigdje putem nema prometnih znakova, putokaza ni nicega sto bi ti ukazalo kuda ides, nego smo glumili engleze i svako malo stajali i pitali narod...e, kad smo vec kod prometnih znakova, negdje oko Herceg novog su nas zaustavili, vozac je vozio oko 60, a navodno je tamo ogranicenje 40, ne moram ni spominjat da znaka nije bilo tako da bismo mi policajcima kao trebali vjerovat...svaka cast na vozacevoj elokventnosti s kojom ih je uspio obrlatit jer smo se ovaj put izvukli bez kazne (ne reci dvaput da su nas zaustavili jer su vidjeli novog golfa dubrovackih tablica..no dobro, lise smo prosli pa neka im...)
...prva postaja-Kotor, taj stari grad do prije rata napucen vecinom hrvatima...sto se po arhitekturi i broju katolickih crkava da i primijetit...sve pravoslavne crkve datiraju od 19. stoljeca na ovamo, i to kad su se oni iz zaledja spustili na obalu pa su im lokalni udijelili par crkava koje su oni preuredili...povise grada se prostiru zidine koje im je Venecija izgradila i stvarno su nesto sto vrijedi vidjet, nismo se penjali gore jer bi nam previse vremena oduzelo. zadovoljili smo se time sto smo usli u par crkava, naravno da smo morali posjetiti crkvu Sv. Tripuna koja je tako elegantno uredjena i isplati se vidjeti...usli i u pravoslavnu koja je bila naravno katolicka, ali je nakon potresa pretvorena u pravoslavnu..tu se nacakulali s popom koji nam je isprico cijelu svoju zivotnu pricu, kad je cuo da smo iz dubrovnika, oci mu se zacaklile, a na kraju nas pozdravio zanimljivim pozdravom: "Udale se!"
...obisli stari dio grada za koji nam je trebalo svega 15-ak minuta i popili kavu na glavnom trgu, na kojem se nalazi glavni gradski trg sa nekoliko stekata, gradskim zvonikom, naduzim balkonom u dalmaciji i stupom srama...moram priznat da su lijepo to sredili, stolice vani su lijepe, nove, kava odlicna, konobari ljubazni...vidi se da su turisticki posjeceni...svaka znamenitost je oznacena kao i u dubrovniku, pravokutnom platnenom oznakom bordo boje, sve je cisto i ukusno...poslije smo posli na cevape, koji su bili prilicno ukusni i jeftini (tu smo naravno profesionalnom deformacijom primijetili da konobar nije najljubazniji i da bi trebao posjetit zubara bar svako par godina)...
...sljedeca postaja-Budva...opet isto gatanje putova, uzivanje u obali i td...Budva je kao i Kotor slicne povijesne i demografske strukture tako da tu nalazimo lijepi stari grad opasan zidinama, uske kalete, funjestre sa bijelim skurama, bas pravi duh mediterana...ovdje se osjeti da oni zive na staroj slavi, znaci da se dice onim sto su im drugi napravili, ali mora se priznat da su ovi stari djelovi prilicno ocuvani i odrzavani...prema pucini okrenuta je plaza Richardova glava sa dosta suncobrana, stolova i ljudi koji su uzivali na marcanom suncu...muske smo ostavili da piju kafu (e, oni su u svakom gradu morali popit kafu), a mi smo obisli malo ostali dio grada...vidi se da zive od turizma, uz obalu su smjesteni ugostiteljski objekti (mozda zeru neukusni, tipa kiosci, standovi, pecenjarnice i sl)...ni hoteli sto smo ih vidjeli nisu nesto, vidi se da su daavno izgradjeni i da nije bas ulagano u njih...obalom se proteze pjescana plaza (Slovenska plaza se zove), a usred vale je jedan lijepi mali otok, Sv. Nikola koji se meni posebno svidio, baca malo na egzotiku...
...onda smo se uputili u Cetinje, da vidimo na sto su oni tako ponosni..Cetinje im je sjediste njihove povijesti i kulture, cak je i prijestolnica bio nekad...poceli smo uspon na Lovcen, ali ovaj put smo nekako zaobisli one poznate serpentine koje smo ostavili za povratak...ok, tamo ima muzeja, predsjednikova rezidencija (tu se po prici jednog policajca koji je i cuva, predsjednik dodje slikat, primit goste i nazad, jer im stvarno nema sto pokazat), diplomatske vile, tvornica Obod (sjecate se frizidera Obod Cetinje?), manastir sa Njegosevim mauzolejom i to je to...sve ostalo, kao i vec spomenuti objekti su u prilicno jadnom stanju, fasada opada, funjestre se nisu opiturale stoljecima, ulice prljave, kuce svih boja i velicina, ali kao da si neznamgdje dosao, nekako jadno...setamo mi glavnom ulicom, nigdje ni pasa na ulici, neka jeziva tisina, tako da smo ovaj put odgovorili muski dio ekipe od kafe i krenuli prema Njegusima, mjestu gdje se nalazi Njegoseva rodna kuca i gdje smo culi da ima dobrog prsuta i sira...
....E tu je pocela prava pustolovina, uskim jednosmjernim vijugavim cestama iz doba austrougarske koje su se otad promijenile jedino u tome sto su presvukli asfalt preko...sva sreca da nismo puno auta sreli usput jer nema bas puno mjesta gdje se mozes mimoic...a dole provalija..(kaze jedan clan nase ekspedicije, da ga je ovo podsjetilo na ono kad avionom prelijeces alpe...e sad mozete zamislit sliku)...dosli smo do Njegusa i odlucili samo proc tuda jer se vec spustao mrak, putem smo sreli neke sumnjive ljude i nismo imali nikakvu zelju zaustavit se tamo...pusti prsut i sir, daj nas na more...tu smo skontali da put do Njegusa i nije nesto strasan, sto nas je cekalo kad smo se poceli spustat s vrha Lovcena na more...put je iz istog vremena, iste kvalitete, sa 44 serpentine...fala Bogu da smo imali super vozaca, ja se ne bih usudila vozit do dole...a dole Budva, doslovno kao da gledas iz aviona...
...Nitko sretniji od nas kad smo se uhvatili mora...kako je bio vec mrak, ovaj put smo odlucili otic u Tivat na trajekt da skratimo put...opet stani, pitaj ljude kuda se ide do Tivta. Kazu, skreni lijevo i samo pravo, nemos falit...i tako krenusmo, uskom, jednosmjernom obalnom cestom jedno vise od po ure (ja sam se pocela zezat da cemo zavrsit u Albaniji kako smo krenuli)...ukrcali se u trajekt (tu su prilicno dobro organizirani, trajekt ide svako malo, placa se 4 eura sve skupa i voznja traje toliko da ni cigar ne stignes popusit do kraja...) dosli do drugog kraja i kuci svojoj...
...uspjeli smo uletit u jedan duty free shop u bescarinskoj zoni, kupit cigare, na granici nas nitko nije gnjavio i trk u konavle...
...Konavle moje, Konavle lijepe....ma mi smo po svemu naprijed puno godina, nakon onih cesta (jedna od zanimljivosti...nasred ceste velika rupa, kraj nje znak za grbu...dakle, nitko se nije potrudio zakrpit rupu, bilo je lakse stavit znak.., a da ne spominjem vec recene putokaze i znakove kojih nema), ovu nasu Jadransku magistralu smo prozvali autocestom...obavili razmjenu auta i doma...
...to je bio prekrasan dan, u odlicnom drustvu i ponovio se opet uskoro u nekoj drugoj destinaciji!
|
