...

Kako bi trebao izgledati prvi post?
„hej ljudi ja samo još jedna zelena djevojčica koja osim što još uvijek spava s medvjedićem…“ Čak ne znam ni što bih u nastavku trebala napisati.
Ili „Ja sam samo još jedna depresivna tinejdžerica koja u slobodno vrijeme skuplja žilete…“
(Al' tek toliko da znate, ono prvo je točno.)
U biti, zajebi to…Priječi ću odmah na stvari, tj. Reć' ću ti čime trenutno razbijam glavu.
Jebeno ne volim svoj grad. Ni ovu čudnu vrstu ljudi o njemu. Ne pripadam ovoj vrsti.
Ne, ne mislim sad kukat o tome kako sam drugačija od ostalih, neshvaćena ili slično.
Ne. Ne smatram se niti drugačijom, niti neshvaćenom, a ni manje ili više vrijednom.
Ja samo nisam jedna od onih koje ne daj bože da obuku istu haljinu k'o prošle subote, koje obavezno trebaju imati potpeticu od 10cm i 3 sloja pudera da bi bile netko i nešto. Ne. Nisam.
I ponosna sam što nisam dio njih. Moja odjevna kombinacija za subotu zvuči kao tajice, neka upadljiva tunika i standard starke. E takve cure uvijek sjede u kutu fensi kluba i promatraju kako već spomenute trebe zavode napaljene likove koji u biti od njih ne žele više od ševe.
Ali ove se ni ne bune.
I sad se ti naravno pitaš zašto uopće idem na takva mjesta kada sam u njima autsajder…?
E pa tako izgleda živjeti u malom gradu koji ti ni ne nudi previše izbora.
Ili se prilagodi ili…odi doma spavat?
Ovdje jednostavno nema onih koji se znaju zabaviti vani u parku uz cugu i pravu ekipu. Ne. Nema. Doslovno me ništa ne veže za ovaj grad, nit me ništa ne zadržava u njemu.
No ajde, da ne bude sve tako crno, ne biste vjerovali imam ja ovdje cak i prijatelje. Da, wow.
Malo je onih pravih, ali dovoljni su mi.
Ali za jedan drugi grad me veže više toga…On je tamo. Nije on jedini razlog, ali i da je, bio bi dovoljan. Umrla bih da samo na jedan dan ne čujem njegov glas. Da ne pregledam njegove slike koje mi uvijek izmame osmijeh na lice.
Želim uvijek gledati njegov prekrasan osmijeh od kojeg mi srce poskoči. Nikad mi nije dosta njegovih prekrasnih zelenosmeđih očiju koje me zaljubljeno gledaju. Obožavam prolaziti prstima kroz njegovu mekanu lepršavu kosu. Mogla bih ga cijeli dan samo gledati, ali ipak ne bih izdržala da ga ne poljubim. U njegovom zagrljaju se uvijek osjećam sigurno.
Da, zaljubljena sam. Uvijek su mi bile smiješne i neshvatljive veze na daljinu dok se i sama nisam našla u takvoj situaciji. Ne mogu bez njega. Previše mi znači. Obožavam čitati njegove pjesme, pogotovo one namijenjene meni. I obožavam kada mi govori kako sam lijepa, makar me to nekad sram priznati *.*
Eh, da, volim ga.


„Now, I'm gonna love you, till the heavens stop the rain
Im gonna love you
Till the stars fall from the sky for you and I“