deelajla writes
16.06.2006., petak
izvještaj iz sofije
|
I tako ja bogatija za iskustvo još jedne zemlje – ovaj put istočnoeuropske: Bugarske. Na put sam išla s velikom skepsom: osluškujući komentare i dojmove kolega, poznavajući političku i gospodarsku situaciju slavenske nam braće, a nadasve zato što sam išla na poslovni put s kolegom kojeg baš i ne bije najbolji glas! Sve to, pa i više, podloga je za veliku skepsu. Ali kako ja strašno volim putovanja i upoznavanja novih mjesta i ljudi, išla sam otvorenih očiju, ušiju i prije svega srca. Svako putovanje, barem neko malo duže, počinje na aerodromu. Ja kao panofob, pa i veliki „fob“ aviona, uvijek proživljavam egzistencijalnu krizu pred ulazak u avion, pogotovo kad sjedate u onaj mali propelerac na kojem piše Moldavian Airlines! Bože, hvala ti što smo sletjeli safe and sound. Znam da nije lijepo niti „in“ imat predrasude, ali šta'š, ne mogu si pomoć. Moldavian mi baš i ne ulijeva povjerenje. A stjuardese? Strašno! Ma simpa su, ali kao da su ispale iz nekog ruskog filma iz 70-ih, s onim natapiranim zurkama. Zapravo jako simpatično  Definitivno mi je najgori onaj trenutak kad polijećeš i kad avion postiže svoju optimalnu, sigurnu visinu leta. Koma! Kao da skakućeš po nekim rupama-punim stepenicama. I onda ja hrabro stišćem držač tj. rub sjedala, kao da ću tako na nešto utjecat, i brojim sekunde. Kažu da su prve dvije minute kritične a ako to prođe ok, sve je dalje dobro. I izbrojim ja tih 120 sec. i vidim dobro je, uf, odahnem, dlanovi se već osušili, i onda već opušteno gledam kroz prozor. E, al ovaj put je bilo full oblačno i maglovito (normalno za lipanj) pa i nije bio neki view.  Onda sam se bacila na Barnesa, mislim na njegovu knjigu - on ko frajer i nije baš moj tip. Zanimljivo, čitala History of the world in 10 ˝ chapters. Jako dobro. Izokrenuta priča o Noinoj Arki, Araratu i sl. Malo iz perspektive životinja, malo iz one vegetarijanaca... interesantno. I baš je interesantno kako svaki put kad si u nekoj po život opasnoj situaciji, što let avionom svakako je  , uvijek čitaš neke tekstove koji imaju veze sa Sudnjim danom, potopom, napadom skakavaca i sličnih napasti i pošasti. Kao da ti onaj gore šalje neko upozorenje. A ti više ništa ne možeš jer već sjediš privezan za sjedalicu. No da ne skrećem s teme.I eto, pojedeš onaj sendvič bogato namazan margarinom, dobiješ nekakvu čokoladicu  , i već si u Budimpešti. Tamo smo pak presjeli na mlažnjak Maleva i već sam se osjećala full bolje. Opet moje predrasude. A i vrime je bilo vedro pa sam mogla uživat u pogledu. Ej, ne znam, strašno je čudan taj osjećaj kad si u avionu: istodobno se osjećaš i moćno i nemoćno. Neopisivo je dobar taj osjećaj kad si onako iznad oblaka, tih malih krpica šećerne vate, što baš jako impresivno izgledaju, poželiš ih dotaknuti, pomilovati... Kao da si bog, toliko visoko, na samom nebu, a ispod tih nježnih bijelih pahulja vidiš patchwork zeleno-žutih-smeđih pejzaža na zemlji. I tek tad vidiš koliko je svijet savršen i koliko sve zapravo ima smisla i obiluje skladom. I iako se voziš u stroju kojeg je ljudska ruka izradila ipak vidiš da bog postoji. I da je velik!!I tako mic po mic došli mi do Sofije! Snimila sam super fotku hrama Aleksandar Nevski iz aviona, ali stvarno super. Ma rođeni sam fotograf  . Kiša je toliko pljuštala da sam mislila da ću poludit. Sredina šestog miseca, lito je praktički na vratima, a ono temperatura 10 stupnjeva, kiša neumoljivo pada; svit je definitivno poludio! A posebno sam poludila zato što smo stigli u subotu nešto iza podneva a radni dio počinje tek u ponedjeljak. I što onda radit kad tako pada kiša?! Dobro, svjetsko je prvenstvo, a ja sam totalna luđakinja i fan i fanatik što se tiče sporta, a nogometa poglavito, ali nije sad baš neki štos doć po prvi put negdje i zabit se u sobu gledat TV, zar ne?  I to pogotovo nakon spoznaje da moram dijelit apartman s njim!! Koma!  I još se on onako džentlmenski ponio i ponudio mi da spavam na fotelji na razvlačenje a on na pravom finom udobnom krevetu. I onda me svako jutro budio jer on vježba rano ujutro a u njegovom dijelu ima manje prostora pa bi on baš kod mene vježbao, i to u pidžami, onako fino ubačen gornji dio u donji, ma sexy prizor nema šta. Preživjela sam i to: što te ne ubije, to te ojača.Ali kao što rekoh, bog je velik, pa se i razvedrilo, pa sam ja tako s tim kolegom uputila se prema strogom centru. Ej: ŠOK ŠOK! I oni će u EU!!??  Nešto nevjerojatno! Hotel nam je bio u centru grada, ali to ništa ne mijenja činjenicu da na cesti na svakom milimetru imaš rupetine veličine šahte i da moraš s lampadinom svijetlit di ćeš stat. Još veći šok: tramvaj! Strašno nešto! Takvi kod nas ne rastu niti u tehničkom muzeju, pa ni u rezalištu starog željeza. Koma! Ružinavi (=zahrđali), u raspadajućem stanju, s izlizanim sjedalima, ako se uopće i mogu tako nazvat, kad ih vidiš, ne vjeruješ svojim očima i razumu da se ta grdosija starog željeza uopće može kretat. Ali eto, ipak može. I sigurno te vodi kroz taj jad i bijedu i čemer. I onda dođeš za nekih pet stanica u taj strogi centar. Ne, to se riječima ne može opisat: toliki nesklad, toliki sukob kontrasta! Ondje gdje je došao strani kapital – dakle neka banka, hotel i sl., to već izgleda fino i pristojno, sve drugo je bože me sačuvaj. Moj je dojam bio kao da je taj grad pretrpio nuklearni napad i da je ostao zakopan u vremenu i baš nitko mu nije htio pomoć da se razvije. Samo taj najuži centar liči na nešto i fino je uredan i očuvan: dakle parlament, vlada, i naravno hram A. Nevskog. Koji je moram biti iskrena prekrasan. Stvarno prekrasan! I poseban je osjećaj u tim pravoslavnim crkvama, onako nekako mističan. Svaki detalj, svaki komadić zida je urešen freskama, ikonama, zlatom.. jako lijepo. Kupila sam tri ikone, neke makete i slično drugih nekorisnih ali beskrajno dragih suvenirčića. I tako je šetnjica brzo završila i onda smo se taxijem zaputili natrag u hotel. Ej, 4 leva dakle 2 eura košta vožnja od 20 minuta. To je fakat jeftino! Kad si oni ni ne mogu priuštiti više – 200 eura im je prosječna plaća  I onda na večeru u hotel! Njami.. jako volim papat, pogotovo na tim službenim večerama kad se svi stvarno potrude da budu što bolji domaćini. Počeli sa šopskom salatom, pa neko super fino meso, mislim puretina u umaku od raznog povrća, pa to serviraju s ananasom, a sve uz super fino bugarsko crno vino!  Zadnja sam otišla od stola  E, a sutrašnji dan, dakle nedjelja, je bio ko naručen. Uputili smo se 120 km dalje od Sofije na jug, u manastir Rila, najveći u Bugarskoj. Nalazi se na istoimenoj planini koja je visoka oko 3000 m. U srcu prirode, na rijeci, stoji prekrasan manastir iz 10. st. Koliko me je u katoličkom kontekstu impresionirala Bazilika sv. Antuna Padovanskog u Padovi (kao što samo ime kaže  )) i sv. Marka u Veneciji, tako me je u pravoslavnom impresionirao ovaj stvarno velebni i impresivni manastir. Datira iz 10. stoljeća a osnovao ga je sv. Ivan (ilitiga Jovan) koji je imao moći liječiti ljude, pa su tako svi Bugari tamo dolazili po izlječenje i po svaka druga uslišenja molitvi. I ja sam se napila te njihove vode što izvire iz te svete planine, a u samoj crkvi osjetiš baš svetu atmosferu. Uzela sam malo svete vate (hm, miriše mi na tešku komercijalizaciju, ali zažmirit ću) za svakog člana obitelji i prijateljicu za zdravlje i sreću, pomolila se za sve i onda sretnog srca otišla usrećit i svoj stomačić tj. želučić. Odveli su nas, naravno nakon silnog razgledavanja crkve, muzeja i ostalih pripadajućih objekata, u jedan divan restoran na rječici – opet šopska salata, pa juha od graha pa prefina pastrva. Koju sam doduše jela dva sata jer mrzim jest ribu s priborom tj. vilicom i nožem. A i panično se bojim da će mi drača zapet za grlo a ne mogu baš sad u toj gomili se nakašljavat i davit. Ne bi bilo pristojno  i onda opet nazad za Sofiju. A i taj put od dva sata može ispričat svoju priču. Prolaziš kroz neka sela i gradiće koji užasno podsjećaju na Užice, Čačak i taj kraj i strašno ali strašno djeluju zloguko i mrtvo. Napušteno, bez trunke života; zapuštene tvorničke hale, dimnjaci iz kojih odavno više ništa ne dimi, oronule fasade, prljave ceste i ulice...bože, kao Day After. I onda se zapitaš: kako to da će oni u EU prije nas?! Ma dobro, jasno je to meni, politika, ali svejedno. Njih toliko još posla čeka, toliko ulaganja, toliko rada na vlastitom stavu... I onda se čudno nekako osjetiš, zapravo ponosno na vlastitu zemlju, i vidiš da ipak (na sreću ili nažalost) ima i gorih od tebe. O radnom dijelu neću pričat, osim o tome kako u životu gore prevoditelje nisam vidjela i čula! Kao prvo, jedan je bio retardiran, ali doslovno, a onda su ga zamijenili s nekom ženom koja je 10 minuta nečijeg govora prevela s „Ee, ....ah...e..“ A ja sam to „Ee, ...ah...e“ morala prevesti svom kolegi na hrvatski. Dakle, nisam se baš namučila. Doduše, radni dio nam je uveličalo gostovanje jednog škorpiona! Tip iz Južne Afrike ga je nekako tamo pokupio i u torbi donio do Sofije (čudom se čudim koji je taj škorpion put prevalio i da nigdi prije nije izašao), i lipo ušetao u našu radnu sobu i tamo gricnuo jednog našeg kolegu iz Bruxellesa. Kojeg su onda po hitnom postupku odveli u bolnicu a škorpionu prikratili život. Jeza. Posli te uhvati neki strah da i nije tebi negdi po postelji kakav takav kućni ljubimac. Jest da mi je škorpion podznak ali ne bih htjela da mi je i pod-lancun. I nakon tog dosadnog i napornog ali i uzbudljivog radnog dana odveli su nas busom u jednoiposatno razgledavanje Sofije pa onda u jedan od najboljih tamošnjih tradicionalnih restorana čije ime u prijevodu znači Janjetina s ražnja. Zvuči obecavajuće iako nisam ljubitelj janjetine. Restoran uređen u tradicionalnom stilu sa starinskim predmetima povješanima po zidovima, drvenim klupama prekrivenim onim krpenim pletenim stolnjacima a jede se iz njihove keramike. Strašno lijep ugođaj. A pjevali nam i plesali (h)oro mladi s Fakulteta za koreografiju. Slavenska duša mi se u času probila, baš su svirali iz duše i srca. A ja sam se full opustila i plesala i pjevala.  Izšarmirala sam sve živo i mrtvo tamo: rekli mi da sam krasan čovjek (uf što je to lipo čut), plesala sa svima, dobro se smijala, izlobirala sve prisutne da navijaju za nas protiv Brazila  na što su kolege iz Argentine bez ikakvog problema pristali a ni drugi se nisu puno odupirali  Zadržali se do negdi dva u noći (u Hrvatskoj tri u noći) i nazad u hotel i brzo spavat jer je sutra opet radni dan.I to smo savladali pa bjež na aerodrom. I eto, tako došao put kraju. Već sam dosta putovala avionom ali ovaj put sam prvi put iskusila one slavne i opjevane probleme s cirkulacijom. Čim sam izašla iz aviona, noge su mi bile skroz odrvenjele, kao da imam teški muscul fiber, a ni blizu ništa nisam radila u smislu tjelovježbe. Dva dana sam imala užasne bolove u mišićima i probleme s hodanjem.. hm..nije baš ugodno. A zapravo je i logično da ti se nešto s tijelom događa kad si na tako velikoj visini. Samo to nije baš neki dugi let da bi baš odmah trpio neke posljedice. Šta će tek bit kad u siječnju budem išla za Bangkok?! Ummm, veselim se! Dakle, doputovasmo mi srećom na vrijeme za utakmicu s Brazilom! Obukla svoj dres  , natočila si pivce i ruku na srce. I onda kad sam čula himnu i vidila Cicu kako plače, nisam si mogla pomoć, počela i ja lit suze radosnice i ponosnice  I tako smo dobro igrali i fakat nije pošteno što nismo bar jedan bod izvukli. Ali nije nas srećica pogladila, neka je bio sv. Ante No bit će bolje, ulili su mi povjerenje lipi naši dečki. Samo da se Niko oporavi i slomit ćemo mi klokane i druge. Viva Croazia!  A sad back to work  |