Moja snaha

utorak , 06.04.2010.

Čula sam kad se Zoran izvukao iz postelje i šuškajući sa stopalima otišao u kupaonu. Onda je slijedio zvuk njegovog pišanja točno u rupu s vodom u školjki, i jedan otegnuti zvuk prdenja. Uh, tad bih ga najradije skočila i zagrlila. Znala sam da je živ...itekako živ. Zdrav...jer sve funkcionira.
Brinula sam se za njega. Iako je mlađi od mene devet godina, već par godina pije lijekove za tlak i bori se sa kolesterolom u krvi.
Onda je škljocnuo sa ključem u bravi i otišao.
Ja sam imala dogovor taj dan sa svojom snahom za kavicu. Pa iako sam čula da bura klopara sa griljama na prozorima, pomislila sam zašto bih odgađala odlazak u njen grad (udaljen kojih pedesetak kilometara od mene), ili ju zvala na telefon. Što nam smeta bura, kad ćemo ionako prešetavati iz jednog butika u drugi, s jedne kave na drugu.
I dok sam čekala pred njenim vratima sad već i malo duže, pokajala sam se što ju nisam zovnula.
Otvorila je vrata zamotana u svoj bijeli dugi ogrtač, čupave kose i natečenih očiju.
„Ajoj, ti došla?“ – promrsila je kroz zube i odmahnula rukom prema sobi za dnevni boravak. I mimikom pokazala da ode oprati zube.
Sjela sam na tabure onako u kaputu i mislila se da je baš nezgodna situacija. Ona je bila od rijetkih koja je poštivala moju privatnost, a isto to očekivala od drugih. Velika slika moga brata, preko koje je u kutu stajala crna traka, uvijek je stajala pored telefona na malom stoliću pored trosjeda. Gledao me mrkim pogledom, i bio mi najsličniji od nas svih šestoro djece.
I nije uradila ono što bi inače uradila: produžila u kuhinju i uključila aparat za kavu. Nego je ne skrivajući neraspoloženje, podigla noge i sjela na njih.



„Znaš što! Hajde ti nazad u krevet. Idem ja.“ – rekoh joj kad sam vidjela da nije raspoložena. Vani je puhala bura od 200 kilometara na sat, bilo je tmurno i nebo je bilo sivo, kao da će iz njega poći pljuskovi pahuljica.
„Mislila sam da nećeš doći. Pa gdje bi mogle po ovakvom vremenu.“ – rekla je bezvoljno.
Dok sam napuštala grad, vozeći velikim zavojem, mobitel je zasvijetlio.
„Molim te, vrati se. Čekaj me u Gradskoj kavani. Sad ću se malo zamaskirati šminkom.“ – rekla je i prekinula vezu, ne dajući mi priliku da ju uvjeravam da se vrati u topli krevet.
Zbilja je bilo prerano. U kavani je sjedio samo jedan sijedi penzić, koji vjerojatno nije mogao spavati. Ja nisam bila penzić, ali sam godinama patila od nesanice. Noćima iz godine u godinu slušam Zorana kako diše, prdi i hrče. I nikada mi to ne smeta, jer je to moj muškarac. Mrzila sam samoću. I kada bih znala da on ima velike obveze narednoga dana, morala sam organizirati ovakve dane, kao što sam to pokušala ovoga jutra i osjećala nelagodu jer sam svojoj snahi (velikoj spavalici) pokvarila ugodu ljenčarenja u toplom krevetu.
Dok sam miješala šećer u šalici tople kave, pomislila sam da me podsjetila na samu mene par godina nakon što je Dragan poginuo. Ostati sa dvije kćerkice sama , nije bilo lako. Muškarci su kao hijene obilazili oko mene i moje kuće, nudeći zabavu i skrivanja od svojih supruga, a ja sam patila iz godine u godinu sve više, dok Zoran nije ušao u moj život i posložio kockice onako kako bi poželjela svaka usamljena žena.
Zato sam u njenim očima prepoznala sebe.
Ušla je brzim oštrim korakom u pustu kavanu, a vani su pahulje počele prolijetati kao leptirići.
„Maruška, zaljubila sam se.“ – izbacila je iz sebe, sjedajući na stolicu pored mene ne skidajući bundu.
„Znam. To sam vidjela u tvojim očima.“ – odgovorila sam joj, spuštajući svoju ruku na njenu.
A onda je zaplakala.
„Joj, kako boli, Maruška.“ Prošaputala je i okrenula se oko sebe.
„Ne boj se, nema nikoga, cijeli grad spava.“ – našalila sam se. „Znam li ga?“ – upitala sam.
„Ma, mogla bi ga znati. Bivši susjed.“
„Super.“
„Ništa nije super. Oženjen je jako.“ – našalila se kroz suze.
„Ma, to nema veze. Sve ima rok trajanja.“ – šalila sam se s njom.


Bilo je točno pred devet godina.
Ovaj tren stojim s njene lijeve strane, kao vjenčana kuma, na datum njihovog prvog izlaska.