nebuloze@nemampojma.hr

posljednje zrake svjetlosti su polako nestajale s malenih prozora i ogromnih, praznih betonskih zidova. spuštala se tjeskobna, hladna tmina. ali mi smo svi ipak bili tamo, mi, moj bivši razred i ja. nas 19. prazna tvornica, puna čudnih strojeva. skakali smo, vikali... bili sretni, veseli. ne znam zašto, ne znam kako.
mrak se sve više spuštao, ali mi kao da nismo ništa ni primjećivali, sve je bilo u redu onako kako je...
imali smo jedni druge, prijatelje, poznanike... neki su se poznavali več godinama. tada je to bilo pola života.
nismo se obazirai na sve veći mrak. nismo se obazirali na propuh, postajalo je sve hladnije i hladnije. odjenom, svjetla se pale. umjetna svetla, isijavaju samo mrtve zrake mrvih tvari. sve je blještalo, sve je bilo umjetno, nestvarno.... nije nas bilo briga, kao da se nije ništa promijenilo, trčali smo praznim hodnicima i glasno se smijali. imali smo sve što nam je bilo potrebno, ali ipak nismo imali ništa.
odjenom, sasvim nenadano, svi smo se našli u istoj, malenoj skućenoj prostoriji. svjetla su se ugasila, zavladao je potpun mrak. no, na lica nam je padalo slabašno plavo svjetlo. svjetlo je dopiralo od nekakvog relativno starog kompjutera, na čijem ekranu nije bilo ništa drugo za vidjeti osim tog plavog svjetla. kao da se pokvario ili tako nešto. odjednom se zapalio. gorio je uz peckajući smrad goruće plastike. no, ekran je još uvijek bio upaljen, ugasio se tek kada se počeo sasvim topiti.
nismo znali zašto, nismo znali kako. odjednom nas je uhvatila jeza, oblio hladan znoj. sreća i veselje su se rasplinuli u trenu.

skupili smo se u grupu, naravno, bilo nas je strah. odjednom leden glas željeznim tonom rekao:
"jedan od vas će zavuijek ostati ovdje, odlučite, sada"

nismo razumijeli o čemu se radi, no odjednom se prolomo vrisak. lebdio nekoliko minuta u zraku, te polako zamro negdje kraj mene. točno tamo gdje je stajala moja frendica. ili sam barem mislila da je stajala.

sada su tamo bile dvije. potpuno identične. svi su ostali zaprepašteni. nismo razumjeli što je glas htio reći, a sada se još i moja prijateljica "klonirala". neko vrijeme smo stajali u tišini i beznađu, dok se tmina polako motala oko nas, dok je iz jedne od njih isijavala blaga svjetlost. pozvali smo ju imenom, na što su obje prišle.
treba izabrati jednu, rekao je netko u grupi... nismo znali kako odrediti koja je "original". prišla sam im i pogledala im u oči, jedan pogled je bio onakav kakav sam ga oduvijek poznavala, dok je drugio bi hladan kao led, rekla sam svoje, na što se "lažna" rasplinula....

opet mrak, opet vrisak. ovoga puta se netko drugi duplicirao. opet sam ja pogodila tko je original. polako su se svi izredali....
ostala sam zadnja... osjetila sam mrak u sebi, vrisak mi je kidao bubnjiće... za koji trenutak sam bila oči u oči sa svojom dvojnicom. bila mi je potpuno identična.
svi iz razreda su pokušavali pogađati, ali nitko nije uspio zasigurno reći koja je prava. izabrali su pogrešnu....

začula sam škripanje vratiju, dvojnica mi se rasplinula u oblaku nestvarne svjetlosti. svi su ostali zapanjeni.
na suprotnom zidu sam ugledala siluete ogromnih vratiju, i malog bijelog dječaka kako izlazi kroz njih. bio je potpuno u nekakvoj prljavobijeloj odjeći, dok mu je lice bilo još bijelije od same odjeće. kosa boje snijega a oči kao sante leda. polako je išao prema meni.
svi su šutjeli. dječak je proborio svojim ledenim glasom;
"oni ne znaju tko si, ne pripadaš ovdje"
uzeo me za ruku, osjetila sam njegov ledeni stisak. znala sam da ne mogu pobjeći, jer će me dječak ionako naći.... polako smo koračali prema vratima. bila je tišina, nije se čulo ni disanje.

vrata su se zatvorili za nama, ušli smo u mrak. nepregledan, duboki, skoro opipljivi mrak. vidjela samo samo blago titrajuće obrise dječaka. nije odgovorio niti na jedno od mojih pitanja, samo me je šutke vodio.
najednom smo stali. dječak je rekao:
"pokazat ću ti tko te zaista poznaje"
dao mi je nekakav plosnati predmet u ruku... zrcalo. ali nisam ništa vidjela u zrcalu, bilo je sasvim mračno, kao i sve oko mene.
no, u početku sasvim neprimjetno, kao da su samo tračci magle ili igra svjetlosti, počeli su se iscrtavati obrisi lica. još malo, još sasvim malo i saznat ću... dječak se smješkao. smješak na licu smrti...

slika se postupno bistrila, ali ja sam se u isti mah postepeno gubila. dječak i zrcalo su se sve više udaljavali od mene, vidjela sam sebe kako držim zrcalo u ruci, vidjela sam tamu kako se obavija oko mene, kako me guta.

odjenom je ostala samo tišina, potpun mrak, bez dječaka, bez lica. trenutak je prošao i svjetlo se naglo probilo, obasjalo sve što je bilo vrijedno toga. dječak i lice, cijela priča su ostali u mraku, a ja sam se probudila....



čini se da nikada neću saznati odgovor. ovo je san koji sam sanjala u osmom razredu osnovne, ali ga se danas još uvijek sjećam.. a prošla je več koja godinica. razred koji mi je obilježio tadašnji dio života se rasplinuo, kao san. neke ne viđam, drugi me više ne žele ni pozdraviti, a treći su u nekim svojim svijetovima, novim životima. a prošle su tek tri godine.
uglavnom, nekako sam tek sada shvatila pravu simboliku sna, pa sam ga odlučila podijeliti s širom publikom....

laku noć i sanjajte nešto lijepo ;)