nebuloze@nemampojma.hr

dugo nisam pisala, niti ikoga komentirala... čini se da sam se ulijenila :P
no, ipak, mislim da nije stvar u tome, več jednostavno, ponestalo mi je tema... nakon jedne cijele godine bloganja, (skoro) 200 posova, nekako se osjećam istrošeno, flegmatično, kao da vrijeme tek tako prolazi, kronos polako proždire svoju djecu ....

Everything will be alright
Everything will turn out fine
Some nights I still can't sleep
And the voices pass with time
And I keep

nedavno sam čitala svoje stare postove, i nekako došla do zaključka (inače sasvim očekivanog i normalnog) da sam se dobrano promijenila. ne znam, prošla je jedna godina, kao da je sve bilo samo jedan dugačak dan, ništa posebno, bilo i prošlo... a kada pogledam unazad, sjetim se svega... pisala sam puno i izvan interneta, privatne stvari (ako nešto još može biti privatnije od onih baljezgarija koje sam ovdje napisala), nešto nalik na dnevnik, ali ipak izvan svake kronologije... kada su me baš pucale neke ful emocije, onda bi se iskaljivala na papiru.. on me barem uvijek poslušao...
a sada sam nekako "prazna", nema višeg hodanja gore-dolje po sobi, nema više živciranja, sve je ok, sve je u redu i sve je dosadno. naravno, nije baš SVE bogzna koliko super i sve to, ali jednostavno mi je postalo svejedno. ako me baš nešto pukne, to prođe za koji dan i to bi bilo to. sve je postalo nekako monotono, jednolično, sivo... makar svako malo smislila nešto novo, makar pokušavala uvesti neke nove stvari u svoj život... postaju za dan-dva uobičajene i utapaju se u sivilo... nekako je nestalo i one silne inspiracije, kada nisam znala što bih prije. bez emocija nema inspiracije, mislim da sam to uspjela dokazati. ništa nema smisla ako nema određene doze emocija u tome. dakle, postoji puno stvari koji nemaju smisla.
nešto što mi po novijem stvara najveće brige je jedan datum, 16.9.2007. zašto baš taj datum?
tada ću konačno moći legalno kupovati alkohol i cugu, te će me moći kazniti (a što mi to sve znači, al dobro)... problem je u tome što postajem punoljetna, a ja se nekako još uvijek osjećam kao da mi je 13... kontam da mi fali mnogo iskustava i svega toga, što sam jednostavno sve fino uspjela propustiti, nekako mi je sve izmaklo.. i sada stojim ovdje (bolje rečeno sjedim), za pola godine ću imati 18, a ja, molim lijepo, nemam pojma o pojmu. na koji ću fakultet, kako ću uopće tamo, što ću ja u biti raditi cijeli jebeni život???
ne mogu se zamisliti kao neka napudrana kokoš u nekom uredu kako tipka neke gluposti u kojima ne vidi ni s od smisla. a isto tako se ne mogu zamisliti ni u kojem drugom poslu, jednostavno, na fakultete koji bi možda mogli doći u obzir ide već i ovako puno ljudi, a ako ne, onda u toj struci ima već mala kina ljudi, dakle nema šanse da dobijem neki posao.... ma idem ja radit u unikom.

No time to run and hide
No time for breaking down

uglavnom... gdje sam ono stala?
ah da... škola, život, bla bla bla i slične trice koje život znače....
što bilo da bilo, odlučila sam se da ću se već nekako provući...što bilo da bilo.....
no, što je možda najviše deprimirajuće danas, ovako općenito, je to što nitko nije unikatan... svi su jednostavno zamjenjivi. što treba ti veća plaća? nema beda, otpušten si i naći ćemo nekoga tko radi jeftinije. i to je cijela priča. možeš ti biti bog svemogući...naći će nekoga tko će te zamijeniti i bolje odigrati svoju ulogu. i onda "čovek" skonta kako je cijela priča o životu, volkswagenu, maloj kućici i dvoje derišta zapravo borba za fuckin opstanak, jer je sve više kandidata, sve više noviteta i "čovek" se jednostavno izgubi u svojoj maloj kućici, dok "sused" ima vilu i plazmu... i ajd, život je pravedan. tak je reko gospon disney. ako ti nešto ne ide, pozovi dobru vilu i ona će sve sredit kak treba s pokojom staklenom cipelom ili nekim sličnim k*rcem.
ljudi ne razmišljaju. dakle, razmišljanje je pozitivna stvar (predpostavimo to), dakle onaj tko razmišlja (o čemu god da razmišlja) je optimist...jer uopće razmišlja. tako veli neki čovo na TV-u, pa ajmo mu vjerovati. dakle, malo optimizma.
ako si ja nađem neki posao (kakav god), pribavim nešto mužoliko, nakotim nešt djece i živim kak treba, onda mogu u raj. jel tako? tako je.
ali, ako si nađem neki posao (kakav god), živim ateistički (ili još bolje, velika sam sotonjara), ne želim djece (jer zgrćem pare sam za sebe), muž mi ne treba jer, opet, živim vrlo bohemski i promiskuitetno...e onda mogu ravno u pakao. zato što sam optimisti.
ma lijepo je biti optimisti, baš je onako neki duboki feeling.
dalje, recimo.... živim kak treba (po svih 10 kršćanskih zapovijedi koje je mojsija teglio s planine), opet nakotim nešt djece, ali, fek, nemam muža već su djeca iz epruvete. joj, papa veli da nema ništ, moram ja u pakao.... jebiga.
no, što ako opet, živim po svim pravilima kak treba, ali, kako veli dragi vaš stari ćovo na svetoj stolici, nema kondoma, pa što dođe dođe. i imam recimo jedno 15 djece. muž me tuće, na poslu me zlostavljaju. ali ja sam svetica, pa sve to trpim, jer su ipak muška bića nešto preuzvišenija od ženskih... pa ajd nek bude, ipak idem u raj pošto me muž konačno uspio ukljokati. djeca ostaju na socijalnoj, muž takođe rikne.... ma divna obitelj... a što je najbolje u svemu - there's no heaven above the sky... a jesmo se zaj*bali.

Sometimes in the world as is you've
Got to shake the hand that feeds you
It's just like Adam says
It's not so hard to understand
It's just like always coming down on
Just like Jesus never came and
What did you expect to find
It's just like always here again it's...

ok, ovo su sve ekstremni primjeri, i pomalo iskarikirani, ali mislim da takvi primjeri, koliko god se činilo glupavim, postoje.
uglavnom, budimo optimistični, pa će i sve biti lijepo... pandora nam je lijepo sredila cijelu priču.

dobro, dosta za danas...
a znate o čemu sam u biti htjela pisati post?
o tome kako po novijem slušam cradle of filth... ma moš' mislit. :P