nebuloze@nemampojma.hr

nisu svi uvijek ono što jesu, a pogotovo ono što žele da budu ili misle da jesu. samo ljudsko biće, postojanje je toliko zamršena stvar, da je u tom cijelom kaosu zanimljiva upravo ta zavrzlama koju tvori tjelesni i mentalni dio bića, koji su povezani raznim sponama.
svaki pokret, svaka misao se može tumačiti na mali milijun načina, a opet nije sigurno da je ono što netko misli upravo to.
čovjek funkcionira na principu nekakvog, sistema, sklopa, koji se temelji na nekakvoj funkcionalnosti, tj mi smo relativno savršeni organizmi...
pa nam se možda, baš zbog toga, čini da smo nepovrijedivi... no, to nažalost nije tako, jer priroda ne može stvarati savršene organizme, jer jednostavno mora biti nekakvih nepravilnosti, jer bio inače bili puki klonovi nekog presavršenog bića, pa time opet ne bi postigli ništa, jer bi več nekome nešto kvrcnulo u glavi, pa bi promijenio uprogramirano mišljenje!
velik dio u čovjekovu razmišljanju i ponašanju prije svega ima odgoj, pa potom inteligencija, te razni utjecaji. iako se u utjecaje može staviti i odgoj, mislim da to ipak nije to. jer, utjecaje može dobiti od bilo kuda, dok je odgoj relativno jedinstvena stvar, koju nam mogu dati samo u ranim godinama života. no, kako bilo, nitko nije savršeno odgojen, pa bi, kako je rekao tolstoj, uvijek trebali raditi na svom usavršavanju.
no opet, ako je sve rezultat nekakvih utjecaja i odgoja, te inteligencije, odakle nam onda sve te misli u glavi, s kojima na iste stvari gledamo na različite načine? da li je to sve to skupa, ili postoji još nešto što bi treblo utjecati na nas?
sada u cijelu tu priču upada psiha, kao jedinstven sklop, te duša, kao nešto astralno, u što netko vjeruje ili pak ne.
kako možemo vjerovati u nešto što ne možemo dokazati? naravno, mnogi su pokušali prikazati dušu na ovakve ili onakve načina, ali sve je subjektvino, da li ćemo mi to prihvatiti ili ne.
katkad mi se čini čisto nevjerojatnim, što je sve u glavama ljudi... od najiskernijih misli i nada, do najpakosnijih namjera. nisu se još rodile dvije osobe sa potpuno identičnim mislima, sličnosti naravno postoje, ali jednostavno ne može u potpunosti biti isto...
tako, katkad mi se čini čudnim, nerazumljivim, kakve ljudi imaju reakcije ili pak razmišljanja. naravno, sve ima svoj razlog i za sve se može naći isprika, ali koliko smo zaista iskreni jedni s drugima?
po sebi znam, da u društvu nisam ista kao inače, to je jednostavno nemoguće! jer, dok sam sama, ne moram se brinuti o tome kako će druga osoba reagirati, no dok sam pak u društvu, jednostavno stavim neku "masku", i več mi se čini da za svaku prigodu imam nešto novo... to je kao odječak, mijenjaš ju kad ti se prohtije. no, željela bih reći da nipošto nisam dvolična, licemjerna, ili da sad lažem sve u 16... nego se jednostavno drukčije ponašam, i mislim da nisam jedina u tome. jednostavno, kada sam u bilo kakvom društvu, ne vjerujem da bilo koga zanimaju moje psihodelije, stvari koje si neprestano vrtim u glavi, pa me tako ljui možda doživljavaju kao relativno veselu osobu, iako to nije tako. naravno, ne mogu sve skriti samo tako, ali taj mehanizam, da nabacim dobru volju, iako sam prije toga možda bila na rubu plača mi je postala totalna rutina. to je pak opet povezano s onim što sam vel jednom pisala, s mojim zidom.... taj zid, je opet jedna od mojih vizualizacija, koja se sastoji od toga, da sam ja ako osoba opasana tim zidom, i gađam ciglama svakog tko se usudi previše približiti... simbolično naravno... zašto je to tako, i otkud mi to je vrlo jednostavno objasniti.... jer, dosad su me uvijek najviše povrijedili ljudi kojima sam najviše vjerovala, koji su mi bili sve, kako bi kasnije postali tek ništavne uspomene na nešto što je davno možda bilo lijepo. polako bi ih gubila sve, jedan po jedan, kao da odjednom odlaze kilometrima daleko, a ja ih ne mogu sustići... s ljudima s kojima sam prije satima razgovarala, sada ne mogu ni dvije riječi razmijeniti, jer jednostavno nemamo o čemu pričati.

This is the time of letting go
Both of us will find new ways
Life will continue in its flow
But the memories stay

ne trebaju mi nikakvi savjeti, i ne treba mi sažaljenje, to je jednostavno tako i to je to... pokušavala sam promijeniti, napraviti rupu na zidu, ali opet sam došla do istoga kao i prije mnogo godina... ne mogu ni zamisliti što je problem, ne mogu odlučiti zašto... jednostavno tako je...
ne mogu proniknuti iza tuđih misli, ne mogu saznati što su zapravo mislili s onim što su rekli ili činili, ali mogu analizirati kako je to što su rekli ili činili utjecalo na mene.

Ich hab' zu viele Engel fallen sehen
Unter dem Rad der Zeit
Seelenleer und entstellt
Wenn der letzte Schatten fällt

mislim da nema čovjeka koji savršeno proniknuti u misli drugoga, te predvidjeti nekakve kvrctoine koje se mogu javljati u mislima drugoga. prostranstva i tamni kutevi naše psihe su jednostavno nezamisliva! zar onda ima nekog smisla istraživati nešto što je tako nepredvidivo? naravno da ima... mislim da ljudi griješe, ako kažu da za sve več znaju, jer mislim da je možda misterija našeg mozga donekle jednaka misteriji otkrivanja svemira, jer je i u svima nama nekakav mali svemir, koji je teško otkriti, s obzirom na to, da koristimo samo malen dio svojih mozgovnih kapaciteta, mislim da je još velik dio posla u istraživanju psihe pred ljudima. naravno, ima nekakvih šablona i pravila, po kojima se ljudi mogu proučavati i okaraktizirati, ali uvijek postoji mogućnost da se nešto mijenja, da dobijemo nekakav presudni utjecaj koji će nas "izbaciti iz kolotečine", tj. toliko potresti da nas izvuče iz nekakvog dotadašnjeg načina razmišljanja, i suštinski nas izmijeni.
ljudi također rijetko shvaćaju, da su psihički problemi katkad gori čak i od fizičkih! a isto tako, fizički problemi mogu uzrokovati psihičke, no psihički također mogu uzrokovati fizičke. ljudi ni nisu svjesni učinka svojih misli. ako osoba vjeruje u to, da ne osjeća bol, onda će ta bol nestati! no, ako osoba vjeruje da je bolesna, onda će se najvjerojatnije i razboliti...
sve je tako nesigurno i relativno...

no, možda je upravo ljepota u tome, da ima zilijun varijacija, koje mogu a i ne moraju ovisiti jedne o drugoj...a ništa nije 100% sigurno, kao što nije ni sasvim izvjesno što će se sljedeće dogoditi... naše mentalne sposobnosti mogu biti neograničene, samo ih mi rijetko kada znamo iskoristiti...