nebuloze@nemampojma.hr

21 sati i nešto kusur minuta, kao i inače, sjedim u dnevnoj sobi u prizemlju, zavučena u kut sobe, nitko me ni ne konta da sam tamo. na TV-u uobičajeno smeće, neki film s schwarznegerom kada ima neu bolesnu staru koja mu dođe u posjete pa mu recimo opere pištolj u likviju i slične nevjerojatno smiješne situacije. no, mene boli briga za taj blesavi film, glavno da imam svjetla, slušalice u ušima i knjigu u ruci. po principu, čitam dosta brzo, naravno samo ono što mi se sviđa i što mi se zaista čita... tako sam 6. dio harry pottera pročitala u svega dva dana, a knjiga ima 600 i nešto malo kusur. no, ova knjiga koju sada čitam je ipak malo drukčija. jednostavno, to nije tip knjige koji pročitaš u jednom danu i gotovo. to je knjiga gdje moraš stati i razmisliti o napisanom. nije sad to neka obveza ili tako nešto, nego več i dok ju čitaš, misli ti lete glavom, uspoređuješ, postavljaš teorije, rušiš iste, uspoređuješ s onim što znaš otprije. ako je netko sada pomislio da pričam o davincijevom kodu, onda se bome vara, jer iako ta knjiga ima možda iste karakterisitke dok ju čitaš, u tome je jednostavna činjenica koliko čovjek vjeruje u ono što je tamo zapravo napisano i koliko mu je to zapravo bitno. no, ova knjiga je nešto novo, opis bi najviše bio "bajka za odrasle" (hm, što sad neki podrazumijevaju pod bajka za odrasle, to je druga stvar). bajka koja nekako pokušava dokazati da smo svi na neki nerazumljivi način nezdovoljni, koliko god imali sve na svijetu. nešto nam nedostaje, a ni sami ne znamo što....



22 i nešto minuta, ajmo na spavanje... stojim u sobi dok se moj brat otišao tuširati... gledam zidove, plafon, a usput vrtim lanac s prstenom oko ruke.... svira mortal love, pjesma existance, a ja samo buljim u zidove. pitam se zašto. zašto to radim, sve je oblijepljeno posterima, na zidu mi ogromnim slovima piše "korn"... namještam naljepnicu na ionako išaranom pisaćem stolu... još uvijek ne shvaćam zašto. zašto mi se ogromni manson kesi sa plafona? tužni, nasmijani, ozbiljni, zbunjeni, prazni, besmisleni, mrtvi, živi... deseci lica, deseci ruku, tijela... desec očiju me promatraju svaki dan s plafona... komadi papira. što mi to zapravo znači? kao da je sve jedan hram, dokaz fanatičnosti ili čega više. sve iscrtano natpisima, motivima, stvarima koje su mi nekad možda čak i značile nešto. uspomene. zašto sam sve to radila? iz nekog bunta prema roditeljima? čula sam več određena mišljenja, da mladi počinju slušati metal i oblačiti se tako jer žele negdje pripadati. hm, kada bi se mene pitalo, to je laž. oni koji to iskreno vole, ni ne razmišljaju o takvim stvarima, jer su najčešće sami naišli na tu vrstu glazbe, te su se morali suočiti s time da ih tadašnje društvo odbija, ne prihvaća. zar nije umirujuće i dobro kada nađete nekoga tko ima slična mišljenja kao vi, nekoga tko vas razumije? a onda to mozgovi tituliraju kao slabost i željom za pripadanjem. mislim, i to je negdje, ali zar svi ne želimo negdje pripadati?
razmišljam kako ću baciti sve te postere. spaliti svaki mali komadić papira koji čuvam več godinama, jer me podsjeća na neku uspomenu, na nešto što je prošlo davnih dana. dolazim do zaključka da živim u smeću. nekoć mi je sa plafona visilo najmanje 50 pokvarenih CDova, no polako su počali padati 8skoro meni na glavu), te sam ih donedavno čuvala ispod stola... sad ih čuvam u kanti, zajedno sa svim lyricsima ispisanim na njima, zajedno sa svim imenima bendova... ostavila sam samo 4 takva CDa...trenutan slabost ili možda neka nostalgija, ne znam. odjenom i kutija nekog prastarog mobitela pravi društvo CDima u kanti, da bi joj se za 5 minuta pridružila odvratna kasica s nekim kineskim motivom koju sam dobila bogzna odkud....
glazba mi je život, izvukla me več iz raznih "govana".... ali što mi znače ti ljudi na zidu? poštivanje modernih bogova. nesvjesno naravno. neki lijepe na zid mariju i isusa, ja mansona. ista stvar, drugo pakovanje. sad će to nekima zvučati glupo "hahaha kakve veze ima isus i manson?" pa ima istu vezu kao što ju imaju alah, britney, nirvana, budha, isus, marija i svi ostali. svakome trebanešto što će poštivati, a najčešće to pokazuje u materijalnom, kao što su slike, natpisi, što god. svi mi imamo nešto što nam je priraslo srcu.... a ipak, znajuči to, svi slijepo slijedimo neke svoje ideale, makar to ne priznali. i opet se vračam na pitanje, što će mi to sve? da, naravno, glazba mi je sve, ali ti ljudi? oni su stvorili tu glazbu... ali i oni su samo ljudi. najobičniji ljudi. zašto ja onda lijepim njihove postere na zid? odlučujem da ću sve to poskidati... no, ipak nešto me u tome spriječava, banalni izgovori, tipa "a na što će mi onda ličit zidovi?" ili "što da onda stavim?" i posteri ostaju, još neko vrijeme. dok ne padne neka konačna odluka...
odluka je uvijek najteži dio svega, ostatak je več sasvim automatičan....

več je 23 sati, a ja se tek dovlačim do kupaonice (zaista sam spora). opet razmišljam, sad mi se strah mota po glavi, što je to zapravo? strah i odbojnost su dvije različite stvari, a oboje se donekle da liječiti. odbojnost osjećamo recimo prema mahunama, zmijama ili več čemu. to ne mora biti strah. jer strah predstavlja neznanje. bojimo se nekih stvari, promjena, pojava jer ne znamo što ih prouzročuje, što se skriva iza njih. recimo, sasvim banalno, bojimo se mraka. zašto? zašto se toliko ljudi boji jednostavnog nedostatka svjetlosti? odgovor je donekle jednostavan, mrak je glavni hendikep našem možda najbitnijem osjetilu; vidu. nisam još srela čovjeka koji bez dodatnih pomagala vidi u mraku. naša mašta se naravno poigrava s nama sve u 16. mi se zapravo ne bojimo mraka, naš glavni strah je neistražena tama, ne vidimo ništa, ne znamo što se skriva u tami.
bojimo se smrti, opet, zato što ne znamo što to ona donosi. strah je posljedica neznanja, nećemo se bojati ničega za što točno znamo što je.....



prošlo ponoć, pročitam još koju stranicu iz knjige:
"kada nisam imao što izgubiti, primio sam sve. kada sam prestao biti onaj koji sam bio, pronašao sam se. kada sam se ponizio i unatoč tome nastavio uzdignute glave, shvatio sam da sam slobodan odabrati svoju sudbinu....."
no, da vam konačno otkrijem o kakvoj se to knjizi radi: Paulo Coelho: Zahir
mislim da nema smisla prepričavati knjigu, s jedne strane ju nisam ni sama pročitala do kraja, s druge, mislim da se isplati pročitati tu knjigu, makar imala 300 i nešto strana. no, ako ni sama nisam pročitala to ostvarenje do kraja, zašto onda upravo pišem o toj knjizi? hm, ne znam, jednostavno neke stvari su me več u početku potakle na razmišljanje. ljubav. knjiga se bazira upravo na tome. iza svega se krije ljubav, čak i u ratu, ljubav prema životu. čak i u najgorim trenucima, ljubav je ono što pokreće ljude, ali ipak:
"Ovladali samo energijom vjetra, mora, sunca. Ali dan kada čovjek bude ovladao energijom ljubavi, bit će jednako važan kao dan kada je otrkrio vatru" - Teilhard de Chardin
dakle, to znači, da je stvar o kojoj sam govorila na početku možda upravo to. znamo što je to, želimo li ju ukrotiti možemo postati njeni robovi ili jednostavno poludjeti, tako barem piše u knjizi. jedna od tema je i čista božanska energija, energija ljubavi koja prolazi ljudima u nekom procesu pročišćivanja ili što je to več. volimo jedne druge, ali glavna karakteristika svega je da volimo život. vojnik koji je na samrti neće liječnika zadnjim riječima moliti da ga spasi, več će reći "recite mojoj ženi i djeci da ih volim". energija svemira, energija ljubavi... zvuči savršeno... no, što je zapravo ljubav? moždani valovi, igra hormona, instinkt, nagon? mislim da ne želim znati odgovor, jer ovako je ipak zanimljivije, cijela stvar ima svoju neku čar. mislim da nitko ne bi volio da mu netko kaže "da, voliš muža, to je rezultat hormona, nagona za održavanje vrste, pokoje moždane izmišljotine i to je to"



odem spavati i barem na malo zaboravljam sve velike i male dileme "bolesnog uma"....


+++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++




po nekima bolesna, po nekima dosadna, po nekima vesela, po nekima psihotična.....
samo mali uvid onoga što mi se vrti u svega nekoliko sati :)
katkad jednostavno ispraznim mozak i ne mislim ni na što osobito, tek toliko, postojim i to je to. ali dovoljna je samo jedna knjiga, film, scena, pokret, bilo što, a ja več stvorim novu filozofiju...nisam normalna. katkad dođem do nekog zaključka, ali najčešće se osjećam kao da kucam na neka vrata kroz koja na mogu proći... imam osjećaj da su svi odgovori u mojoj glavi, samo trebam nekako otvoriti ta prokleta vrata. a bed u tome što izgleda nemam ključ.
no, dok ne nađem taj ključ, izgleda da ću i dalje k'o budala kucati na moja mala imaginarna vrata...

jesus, počela sam pričati o vratima u glavi......

no dobro, odo ja bit bolesna u mozak



toliko o tome, vozdra i xoxo

PS: nemojte zaboraviti: i