nebuloze@nemampojma.hr

Upload music at Bolt.

Autumn leaves blowing across my floor
Windows broken out by the mean kids who live next door
And there she is
Well not her exactly but the box she likes to sleep in
She was so cute in a skinny kinda way.

And they say,
Knock three times on your coffin if you want my love
Twice on the pipe is the answer, answer is no

She put with all the taunts all the nasty things they’d say
She’d smile and pretend to ignore them but she stored it all away
Don’t blame me, don’t blame me
They drove her ‘round the bend.
She was so cute in a ‘why-don’t-you-get-out-and-see-the-sun’ kinda way

And they say,
Knock three times on your coffin if you want my love
Twice on the pipe is the answer, answer is no, no, no

The world grew dark
Insane men ruled
Our stomachs kept on grumbling
But we had fun
We danced a lot if you don’t count all that stumbling.
She was so cute in a ‘why-don’t-you-put-some-on-meat-on-those-bones’ kinda way, kinda way

Kinda waste not much than the mice
And skeletons that run across my floor
The mice and skeletons that dance across my floor

Knock three times on your coffin if you want my love
Twice on the pipe is the answer, answer is no, no, no

Knock three times on your coffin if you want my love
Twice on the pipe is the answer, answer is no

Knock three times
Knock three times


nije bilo novog posta cijeli tjedan...možda pomalo čudno za mene, ali eto... ova pjesma tu iznad je ostvarenje inače anonimnog benda, Black Tape For A Blue Girl, koji sam otkrila tek tako slučajno, prije možda tjedan dana... i doamh skinula par pjesama... onak, čovjek ne može povjerovati da za njih nije čuo gotovo nitko! i u krajnjem očaju objavljuju svoje pjesme na netu... opet stara priča, talentirani ljudi su bačeni u underground, dok se neke TV fufe motaju po MTV-ju... kao što ste možda primjetili (ili nista pe ćete sada), imam neke promjene u dizajnu, naslov bloga, moj avatar i nick... ne znam što me spopalo, ali eto...malo promjene nikad ne škodi...
inače, nick mi nije po onom goth bendu, mislim na neki način je, ali nije... prvo sam skontala njihovo ime, pa mi bilo nekako zanimljivo, misteriozno i tak to, pa kao svako "pametno" čeljade, odo ja pogledat u riječnik stranih riječi što to znači, i evo rezultata:

katatonija grč. (kata... + tónos - napetost) med. duševna bolest, obilk šizofrenije, koja se očituje potištenošću, nevjerovanjem u sebe, nepokretnošću ili - obratno - velikom pokretnošću, halucinacijama, mahnitim idejama i sl.

ne znam zašto, ali to mi se nekako svidjelo... inače, stari me u nedoumici gledao kada sam mu rekla da je to ime jednog benda... ne znam, izvalo je u njemu neki šok, što li više...
nekako, ne znam, ta bolest taman odgovara mom sadašnjem raspoloženju... ne želim reći da sam sada tu neki šizofreničar ili tak nešto, nego jednostavno, čim je ovako lijepo zahladnilo, opet sam počela upadati u svoje neko "jesenjsko raspoloženje"... ne mogu to objasniti, stvar je u tome što sam dosta povezana s vremenom, meteorološki mislim, kako je vani, tako je i u meni, banalno rečeno... pa sam za vrijeme jeseni i zime sva u nekom "nema smisla" raspoloženju, dok ljeti to večinom nekako zaboravim, proljeće mi je vrijeme prelaska....
mislim da je to do neke granice normalno, ali kod mene opet ništa nije normalno, pa eto... ljeti sam totalno otvorena prema ljudima i svime, a zimi se faktički uvučem u sebe, postanem šutljivija i tak to.... mislim, to se ovako ne da primjetiti, ali glavno da je to u mojoj glavi

katkad sam totalno u nekom bijesnom raspoloženju, kao da imam alter ego ili nešto u tom stilu... zvuči ludo, ali svađam se sama sa sobom... onak, ne znam, jedna polovica mozga mi priča jedno, druga nešto drugo, a ja se ne mogu odlučiti što da na kraju radim... totalno bolesno i čudno i nenormalno i ne znam... sve... krajnja odluka je ipak moja, iako, katkad ne znam kakva bi to odluka trebala biti....



opet sam zbunjena, opet sam izgubljena... opet ona stara Ja koja nema pojma o pojmu... pokušavala sam pobjeći od toga, živjeti nekako drukčije, a opet sam na istom, na nuli odakle sam i počela...bolesno... opet mijenjam raspoloženja brzinom sjvetlosti, ne znam na koju to foru, ali eto... recimo, odem negdje, i dok sam tamo na mjestu, sve je ok, no čim krenem kući, sve se nekako izmijeni, ono što sam bila zaboravila tih nekoliko sati me udari odjenom u glavu, a dok dođem do kuće, več sam sva neka "ne obraćaj mi se" i "pusti me na miru"... čisto bolesno...a drugi dan sam opet ok i sve je kako treba....

drugo što me opet počelo mučiti je prolaznost... život, to krhko nešto koje može završiti u bilo kojem trenutku... a čak i ako završi, koji je bio smisao? vječno postavljano "zašto?" mi se cijelo vrijeme vrti u glavi.. zašto ovo, zašto ono... samo to jedno pitanje u ranzim varijacijama.... i čak sam i došla do zaključka, vjerovali ili ne, jučer dok sam gledala neku emisiju na temu "oluje", one neke ratne akcije što li više... u biti, emisija je bila o ljudima koji su čak i za vrijeme rata bili u osijeku i radili svoj posao... to me nekako pogodilo... mene nije bilo briga za rat, nisam bila tamo kada su padale granate, kada su fijukali meci i insi znao da li češ ostati živ... ja sam vodila sretan život u udaljenoj njemačkoj i nisam čak ni shvaćala što je tako bitno u vijestima iz hrvatske... a sada znam... život. vječna briga, jesu li naši najmilji živi... nisam prošla kroz rat izravno, s jedne strane sam za to zahvalna, s druge, da smo ostali u svom selu, svega nekoliko kilometara od osijeka, mislim da bi sada više cijenila ono što imam - život. ovako mu ne vidim smisao... ništa ne cijenimo dok to ne izgubimo... brinem se o nekim apstraktnim stvarima, umjesto sa se spustim na zemlju... ja tu cmizdrim, ali što da kaže netko tko je sotao bez nogu? što njemu znači život?
čovjek nikad neće cijeniti stvari koje su mu servirane na srebrnom pladnju. uvijek će više cijeniti ono za što se sam mora boriti.
recimo, bogata djeca, novac im ništa ne znači, jer ga imaju na pretek, dok recimo siromašniji bore za svaku kunu i stoput više cijene ono što imaju od onih drugih....

možda se ne bih trebala pitati zašto, možda je to glupo... neke stvari jednostavno nemaju smisla i to je njihov smisao... zvuči banalno, ali nekako je možda to to. to što nema smisla predstavlja njihovu bit. jednostavno jesu i tako je ok... stvorene da nemaju smisla.

i eto, došli smo i do kraja posta... zaključka opet nema... moja lijepa navika...ali eto...

vozdra i xoxo svima