nebuloze@nemampojma.hr

danas sam opet bila u vinogradima, onako, sasvim opuštajuća stvar, kada malo bolje razmislite o tome... po najvećoj žegi kopat suhu zemlju punu netkog hard core zelja. kad se samo sjetim da recimo ameri plaćaju poslodavcu kako bi se mogli "rekreirati" recimo na polju kukuruza... hm, meni se ipak više sviđa to da poslodavac, u ovom slučaju moja baka, plaća meni :)
mislim, da obiteljski je to posao i sve to, ali po principu angažiramo i jedno-dva radnika koji nam pomažu. pa ovi kod mene imaju neku filozofiju "radije da tebi damo pare nego još jednom radniku"... to je njima ofkors opet jako praktičo, jer mi moraju davati manje para, recimo za moje ludorije, bla bla bla
u biti, nije loš deal, ali katkad je malo bed ustati se u 4 ujutro znajuću da se ideš kuhati na suncu...
no, koliko mi katkad bilo mrsko crnčit tamo, ima jedna stvar za koju se isplati to raditi... ne znam, možda sam takav tip ili ne znam, ali jednostavno volim prirodu... nije to sad ono da ja sad idem kampirati i tak te stvari, to recimo ne mogu smisliti. jednostavno, onako pasivno, samo se divim drveću, zelenilu... parkovi su samo dijelovi ukroćene prirode, to nije ništa, čisto umjetno. onako, kada se sama majka priroda igra bojama, nijansama, oblicima... to vam je nešto savršeno, još kada se rano ujutro sunce tek ponegdje probija kroz lišće..
a prizor koji oduzima dah je kada pogledate niz "planinu" i vidite šumu, kuće, rijeku, sve to u nekoj daljini, dok se nebo proteže cijelim vidikom... a ako ste taman uhvatili izlazak sunca, tomu ne može biti ravan niti jedan zalazak koji ste ikad vidjeli. jednostavno savršeno, onak, kao da nema ničeg drugog nego onaj komad zemlje na kojem stojite, a sve ostalo je nebo...
ne znam, te neke stvari u tom komadičku zemlje, ta jednostavnost, divljina prirode, zato nema riječi...

a sad nešto štose veže uz vinograde, ali ne izravno
zamislite čovjeka koje je još sasvim dijete u duši, ne mislim dijete u negativnom, već u pozitivnom smislu... onak, nekoga tko može biti neizmjerno sretan čak i zbog jedne jabuke, nekoga koga veseli i oblak na nebu... a o svemu može pričati s takvim oduševljenjem, od kopanja do kuhanja, kao da priča neku priču bajku...to mi je bilo nešto sasvim nevjerojatno, onak, taj čovjek jedva da skupi materijalna sredstva za sebe i obitelj, a ipak je tako, ne znam, veseli se svakoj, čak i najmanjoj sitnici. to mi je bilo tako nevjerojatno, čovjek kojemu jednostavno nije bitan novac, mislim, je u tom smislu da mu je potreban za opstanak, ali toliko je vezan recimo za prirodna dobra koje može iskoristiti, da mu ni ne treba novac, ako može dobiti recimo dvije-tri vreće kukuruza, kojima će nahraniti svoje kokoši i zečeve. a onda opet od tih zečeva skuhati finu večeru za ženu i djecu... a sve to s tolikom odanošću i veseljem.... ako postoji petar pan, mislim da bi taj čovjek trebao biti njegova odrasla verzija....

toliko zasad o tome, vozdra i xoxoxo