nebuloze@nemampojma.hr

upravo slušam pjesmu to the end, od my chemical romance.... koju vam sad iz tehničkih razloga ne mogu pustiti :(
razmišljala sam, gle čuda ja razmišljam, i u biti sam došla do nečeg... u biti nisam, al predpostavljam, nekako, vald...
sad mi je u posljednje vrijeme sve postalo nekako čudno.. možda zato što sam "ispala iz rutine".. inače sam tip čovjeka koji se vrlo lako navikne na nekakvu rutinu, pa kad toga nema, onda funkcioniram čudnije nego inače... znate ono kada se naviknete da 9 mjeseci idete u školu, ustajete se svako jutro u pol 6, vračate se kad god...pišete zadaće, učite...
a onda dođe ljeto, i paf, sve gotovo... onak, prvo sam po cijele dane čitala...pa me to sad nekak prošlo...sad samo slušam glazbu..stalno... ak dosad nisam skrenula, eto mi prilika...
zadnja dva tjedna škola su mi bila onak totalno koma, recimo uopće nisam spavala, tek 3-4 sata na dan... i onda još ono s bratom...i onda još ono s onim likom iz razreda....pa sam se onda još razboljela... ma bilo mi je baš veselo....
no, poslije toga sam opet bila "ona stara", išla na koncerte, u kino, sva neka happy i tak te stvari....
i ne znam, sad sam opet zapala u ono svoje dobro staro poznato "nisam u depri, samo skoro"... ono, napola sam skrenula... jer sam skrenula....
ne znam, više onak, moj blog, teme su mi velika 0, i sve ponavljam kao papiga.. totalno sam zbunjena, a u glavi mi je nered...da, nered, to je to..
više mi se ništa ne da, ni čitati, ni pisati ni ništa...samo slušam glazbu dan i noć... a mozak neće da stane, onak samo razmišljam, razmišljam, stalno, bez prestanka...iako se to možda ni ne da skontat...a što je najgore, ne dolazim do nikakvih zaključaka.... mogu radi što god hoću, nema zaključka.... ali to nije moguće, jer MORA da bude zaključak, bez toga ne ide... barem neka predpostavka, polovično nešto, ma nema šanse......
i onda onaj feeling, gubim se....i na kraju mi se sve miješa, ne znam koji je dan, koliko sati.. ma ništa...snovi, noć i dan, sve se miješa u neku letargiju....

sve je nekako nenormalno, apstraktno.... kao da nema smisla, kao da nikad nije ni bilo, nikad neće ni biti....
i onda sam opet ovdje, i ne mogu stati.....
imam i novu naviku, mislim nije nova, ali sad sam ju usavršila... ne koristim svjetlo...to želi reći da sjedim u sobi po totalnom mraku, uz svjetlo linije....ali to i inače radim..kada se kasno vratim kući, rijetko palim svjetlo...hodam hodnicima kao sljepac.. to katkad dovodi do toga da srušim recimo ventilator ili nešto drugo, ili se zabijem negdje...ali tak mi je svejedno....ne bojim se mraka....

opet slušam tristaniu..obožavam ih... ima jedna pjesma, više citat, pa to mi je životna filozofija!
"let's celebrate the modern end, let the world begin again"
onak, cijela stvar sama po sebi je obrada seigmenna.. instrumentalistički zvuči dosta jednostavno i futuristički, ali sve još više "rastužuje" prelijepi ženski vokal.... tekst, ako ga samo ovako gledate, pa nema baš previše smisla, ali kada ga slušate u glazbi, sve znate, zamislite kraj svijeta, kako se sve raspada, odlazi u svemir...samo kako bi počelo ponovo...
to je to, neka moja filozofija: sve se mora završtiti kako bi počelo isponova....može to isto tako, ili u nekom drugom obliku, ničemu nema kraja... završio je drugi svjetski rat, kako bi za par godina izbio novi.... ljudi umiru, kako bi drugi počeli isponova....
i mislim da je to to, nešto mora prvo umrijeti kako bi moglo opet početi... svaki dan pomalo umiremo, svaki dan idemo spavati...kako bi se sutradan opet probudili, očekujući dan kada će to buđenje izostati....

koji je uopće smisao svega ovoga? to je jedno od stvari koje mi ne daju mira... sa 16 godina ne bih trebala razbijati glavu o najbanalnijem pitanju svih vremena....
"zašto?"
zašto sve ovo...mislim, koji je smisao svega? i tu nema zaključka.... nema još u mnogim stvarima, ali ovdje nikad neće ni biti...

opet filozofiram, i ne mogu stati.... no, jedan zaključak mi je onak cementiran.....
"sve je ok dok ne uključiš mozak".... s tim želim reći da je sve ok, dok se ne zamaraš s ničim, pustiš da sve prođe, a ti ne razmišljaš ni o čemu ni milisekunde...e onda ćeš biti sretan... jer kada uključiš ono prokletstvo u glavi, sve kreće naopako....

i to bi bilo to, za danas, za sutra...ne znam.......

vozdra i xoxo svima