nebuloze@nemampojma.hr

zaista je nevjerojatno koliko raznilikih emocija može proći ljudskim biće u jednom danu, jednom posljepodnevu, jednom satu... sreća, zadovoljstvo, mržnja, jad, ponos, ogorčenost.... sve je to u nama, samo čeka kada će se pojaviti.... čeka pogodan trenutak da izgrize svoj put na površinu, da nas digne u visine ili uništi do crne zemlje... od emocija se ne može pobjeći, koliko god to htjeli... uvijek ima nešto, iako nam se katkad možda čini da smo totalno bezosječajni, tupi...da samo vegetiramo pred sebe.... i to je emocija, osjećaj; osjećaj ništavila, praznine.. nema ničeg doli vakuuma....
katkad se i ja tako osjećam, prazno....jednostavno nema ničeg prema čemu bih nešto osobito osjećala, no danas sam sve to nadoknadila...... ujutro sam se probudila sretna i zadovoljna, zadnji dan škole, ma savršeno.... pola sata kasnije sam bila na rubu plača, dok sam stigla u školu uspjela sam se smiriti, u školi onaj neki uobičajeni "škola" feeling...to ne možete opisati, jednostavno, ta sloga, ta ljubav, ta okolina...ne znam, da toga nema, sad bih več bila u ludnici... znati da, ako bi tražila, svi bi ti pomogli, utješili....zato ih toliko volim, moj razred.... kakvi god bili, znam da im mogu vjerovati i da su uvijek tamo, to mi je lijek, ne treba mi ništa više..... opet sreća, neizmejrna sreća..... idem na crnu bljuzgotinu s onom koja spava, opet happy, idem kući sve je u redu, vratim se...opet kod kuće....kad se sam sjetim kako sam ju danas napustila...koma.... a kad ono, vrati se stara...opet svađa, več mi ide na živce....zašt me ne pusti na miru....i sve to zbog nekih blesavih sitnica, tipa "kakva ti je to šminka, izgledaš kao čudovište, da si to odmah skinula"....."da si ovog trena pospremila te knjige".... zar ne mogu sama odlučiti kako ću dovraga izgledati? mislim, u školi nam stalno govore "vi ste več odrasle osobe", a zar takve odrasle osobe ne mogu same odlučivati o onome što će raditi a što ne? ona je barem pedagog, pa zar me ne može ni toliko skontati? što su ju učili na tom faksu? ne nije bitno što su ju učili, bitno je ono što će misliti ljudi kada vide kćer pedagoginje s različitim čarapama ili očima namazane krvavo crvene... bitno je što će ludi misliti.... to mi več ide na živce "a što će ljudi pomisliti?" to čujem svaki dan, pogotvo od bake i djede.... ne znam, stalno dobivam neke kritike na svoj izgled, no ja sam ipak uporna, mogu mi reći što god žele, da izgledam kao kurva, klaun, nakaza ili čudovište... imam u sebi onaj teenagerski nagon "e pa nećeš ti meni srat, beš ću zato raditi ono što se meni sviđa".... inače ne znam, mislim da predstavljam pravi primjer dobre curice....ne izlazim nigdje, ne pijem, ne pušim, ne droksam se, uvijek javim gdje idem, kad se vraćam, s kim ću biti.... iako, danas, pita mene stara "pa gdje si ti toliko dugo", a ja onak, pa našla sam se s ovom ženskom s bloga...i nije mi vjerovala.....mislim stvarno, kaže ona meni "a gdje bila tako dugo, vidjela sam kad vas je pustila...." da vijdela je da smo odsjedili osam sati! jedino što nas je s 8. pustila 15-tak minuta ranije.... mislim stavrno, dobro da mi nije usadila neki uređaj za praćenje pod kožu..... mislim da to nije normalno, tolika kontrola... drugi idu van skoro svaki dan, a ja samo čamim kod kuće....kad odem negdje dva dana zaredom, odmah mi počne držati propovijed o tome "kako ja to mislim, da me nema svake večeri, zar ja namjeravam sad stalno trčkarati noću po selu? što si ja to umišljam?".... mislim stvarno, ovo mi več počinje ići na živce, kao da me drže u nekom prokletom kavezu.. znaju da ne pijem, nikada nisam, znaju da nikad ne bih uzela drogu....a od cigara bi se 100% ugušila.. zašto mi onda to radi? stari bi me pustio svugdje, no stara... bože, što će pomisliti stare babe kad me vide kako se vraćam kući busem u 22:25....auuu, vaš se bojim.....
ne znam..nemam ja nikakvih ozbiljnijih problema sa starcima, samo je eto stara katkad dosta hirovita....a vald sam i ja takva, nemam pojma.... kad ona izgubi živce, onda ne možeš s njom razgovarati ni da si bog svemogući....no opet, nisu to takve neke velike svađe, jest da sada po novijem ne pričam baš previše s njom, za to imam dosta razloga...ali sve te svađe, ne znam, ja ih po principu zaboravim za koji dan, jednostavno ih se ne želim ni sjećati.....bilo, gotovo, ajmo zaboraviti....to je moj moto, jednostavno se ne želim sjećati loših stvari....katakd mi uspije, katkad ne...onda ostaje malo duže........
katkad bih dala sve da sam ledena...ledeno hladna, da ne osjećam ništa....da ne čujem ništa....da ne razmišljam uopće.....sve to znanje u školi, sve je to lijepo i ok, ali što će mi? zar će me na samrti ispitati mitozu? ili će ih možda više zanimati deklinacija riječi terra? zar je uopće bitno? treba nam to znanje za preživljavanje, i sve to....ali zašto...neka mi natko odgovori na to...zašto? zašto živjeti kada ćemo ionako umrijeti? prirodni nagoni održavanja života....nema smisla...ali ipak, ima.... trebaju nam sve te emocije, treba nam sve to, bez emocjia nisamo ništa....možda to negdje ostane, sve te riječi sve te emocije, možda to negdje odlazi, ako već nema duše, kako kažu mnogi, onda barem to ostaje negdje....ne znam, možda smo samo pokusni kunići ludih vanzemaljaca koji su odavno zaboravili osjećati....hladni mozgovi, ništa doli toga...zanima ih što je to, ti moždani valovi koji teku u nama... što nas to pokreće u životu..... no možda, možda nema malih zelenih, možda nema nikog, možda imamo samo dušu, jedino što nam je vrijedno...znanstvenici su bili u krivu, ona je tamo u nama, bit će zauvijek...kao što je i oduvijek bila, i možda, ako nam se posreći, više se neće morati seliti iz jednog tijela u drugo, samo će ostati, ili se možda rasplinuti, tko zna....ali će možda biti i sretna, konačno zadovoljna......
ne znam što je poslije gašenja svjetala, ne zna nitko....
ne znam zašto osjećamo....to pitajte nekoga drugog....
lijepo je vjerovati u dušu, da ona stvara sve te emocije, ona je naš razum...ali kako da vjerujem u nju u ovo ateističko doba? kada su mi dokazali, crno na bijelo, da je nema....sve je samo smjesa moždanih valova, hormona ili čega god.... tko će mi reći da postoji duša, kada je nikada nije primjetio, osjetio.... je li ona uopće tamo? samo za nas, naša.....to smo mi, lebdeće biće, zaključano u tijelu smrtinka.......
da li ju osjećamo? kada boli, kada je nema, kada leti.....dokaži mi da je tamo, da smo to mi....naše znanje, naše sve.....dokaži mi.......
ne, nema odgovora, i svi oni koji tvrde da znaju...samo je laž....ne znaju ni sami.....kako mogu biti sigurni u to da idu u raj? kako će mi dokazati da nema ničeg poslije smrti doli truleža..........dokaza nema, nikad neće ni biti, samo bezbroj teorija razasutih po zraku...ne služa ni za što, osim da proljepšaju dane.....mislim da će se i najzagriženiji ateist u sudnjem trenutku obratiti, kome drugom nego lijepoj uspomeni iz djetinjstva, kada je još vjerovao u to da mu djed božićnjak donosi darove......

eto, opet sam se kilometrima udaljila od teme...uobičajeno za mene....toliko zasad o tome, xoxo