i know i`m not a hopeless case!
prošli post, ponedjeljak, 06. 09. 2010.
danas je 03.04.2011. hihi.:3
napomena; inspirirana sam nešto danas, pa ako neko skuži o čemo pričam, dobro. a ako ne,hjaa jebiga.
ajmo počet sa nezahvalnošću. iskreno, u zadnje vrijeme sve češće i češće zastanem i pitam se; "Zašto, zaista, zašto mi svi stalno kukamo i filozifiramo, žalimo se na život, na "ljubav", tvrdimo kako nam ništa u životu nevalja?". pogledala sam one svoje postove dolje od prije godinu dana. i divim se svojoj gluposti. ljubav? ma kako dijete od 13, 14 godina može znati uopće šta je to? pretjerivanje. malo je ljudi koji znaju cijeniti ono što imaju. malo je ljudi koji imaju sposobnost i volju zastati, okrenuti se oko sebe i pomisliti: "Hej! Ja imam i više nego što mi je potrebno." malo je ljudi koji će biti zahvalni na onome što imaju, koji neće olako shvaćati sve to. u tome je naš problem. nezahvalni smo. nismo svjesni koliko nam je zapravo dobro.
al šta je, je, to je sve bit sazrijevanja. jednog dana, kad više nebudemo živjeli na maminoj i tatinoj grbači, kad više nebude bilo bake koja će uvalit đeparac da bi mi mogli bezbrižno kupit cugu i cigare i obližnjem dućanu, i ko prava buntovna djeca, otić negdje sa ekipom i zapit se jer je to špica, jednog dana, kad budemo sami rintali za svoje pare, sami zarađivali da bi imali za jest, tog dana ćemo shvatiti kako prije nismo bili svjesni koliko nam je bilo lijepo. koliko nam je upravo sada lijepo, samo što nas previše pucaju hormoni da bi to shvatili, jelda?
svi smo mi kompletno sjebani. al bitno da kad netko nešto krivo napravi, kad se udana žena u Big Brotheru ide jebat sa Srbinom pred milijunima ljudi, onda se svi zgražaju. kurvaaa, droljaaa, treba ju ubit. ma daj molimte. jel to njen život, je. kao da smo sad svi, osim nje, kompletno, bezgrješni. neću sada reći da opravdavam njene postupke, al zasigurno ne opravdavam sve ostale koji ju sada gledaju s visoka i smatraju da su nešto posebno, samo zato jer kad su se oni fukarali okolo i radili pogrešne stvari, nije bilo kamere da ih snimi. što zapravo hoću reći? hoću reći da prvo treba sebe pogledat, a onda ići kritizirat druge kad već nemamo pametnijeg posla. svi mi činimo greške, neko veće neko manje, al naravno nije to važno, važno je za čije greške će se saznati. i naravno, važno je to što mi moramo živjeti s nečim. štagod da napravimo, to nama leži na savjesti, znalo se za to ili ne.
*zanimljivo je kako se čovjek može promijeniti u godinu dana.
i don`t ever wanna feel, like i did that day. take me to the place i love,
take me all the way.
točkica.
- razmjena linkova? komentar.
