nedjelja, 07.09.2008.
Still crying in the rain...
It's hard to listen to a hard hard heart
Beating close to mine
Pounding up against the stone and steel
Walls that I won't climb
Sometimes a hurt is so deep deep deep
You think that you're gonna drown
Sometimes all I can do is weep weep weep
With all this rain falling down
Strange how hard it rains now
Rows and rows of big dark clouds
When I'm holding on underneath this shroud
Rain
Its hard to know when to give up the fight
Two things you want will just never be right
Its never rained like it has to night before
Now I don't wanna beg you baby
For something maybe you could never give
I'm not looking for the rest of your life
I just want another chance to live
Strange how hard it rains now
Rows and rows of big dark clouds
When I'm holding on underneath this shroud
Rain
Strange how hard it rains now
Rows and rows of big dark clouds
When I'm holding on underneath this shroud
Rain
Strange how hard it rains now
Rows and rows of big dark clouds
When I'm still alive underneath this shroud
Rain Rain Rain
Ni sada ne znam zasto sam ja oduvijek voljela kisu.
Kada bi pocele kapi padati uvijek sam trcala vani na ulicu.
Mate, zasto si ti uopce pokusavao shvatit tu moju ljubav prema kisi kada je i za mene bila nedefinirana?
Kada bih se prehladila ti bi svaki put pobjedonosno izjavio "Jesan ti lipo reka da gledas kisu kroz prozor!"
Ali uvijek bi bilo da sam ja vani kisnula i uzivala a da si me ti gledao kroz prozor.
Kad si vec shvatio da me uzalud sklanjas sa kise, onda si mi se pridruzio,
cijela ulica nas je gledala kao ludjake, al ja sam znala uzivati u kisi a ti si bio uvijek uz mene pa cak i na kisi.
Dvoje ludjaka, ali zajedno...
Koliko samo lijepih trenutaka, dogadjaja, sjecanja vezem uz kisu i nas dvoje.
Ajme, tvoja mokra kosa i onaj smjeh kada bih ja kliznula (u vecini slucajeva bih namjerno kliznula da opet, opet i opet vidim to prekrasno nasmijano lice i cujem to hihotanje)...
Nesto tako prekrasno se ne zaboravlja, to ostaje urezano u sjecanju.
Ali u sjecanju ostaje urezan i onaj kisni dan, moj rodjendan.
Dan kada si me vozio kuci, kada me nisi odveo skroz uz ulicu, nego me ostavio nesto nize jer si znao koliko volim setati po kisi.
Dan kada si ti poginuo,
dan kada je kisa zaustavila vrijeme (Maleni moj, ali ne i tvoje vrijeme, pustila je da tvoje vrijeme iscuri u mom krilu),
dan kada sam ja jos jednom kliznula (ali ne namjerno ovaj put, iako bih sve dala da sam iza tog cula tvoje hihotanje, kliznula sam jer sam vidila sto ti se dogodilo),
dan kada sam pala pored tebe i drzala te,
dan kada je kisa raznosila oko mene tvoju krv,
dan kada si me napustio...
Od tog dana svaka kisa je bila moja kisa.
Bila sam vani na svakoj kisi u nadi da ce mi te kisa vratiti, da ces se s kisom spustiti i ti andjele moj,
ali svaki put samo prehlada i razocaranje,
ti mi nisi dolazio...
Od tog dana je moje odusevljenje kisom izblijedjelo,nestalo.
Od tada kisne dane provodim u krevetu jer nemam snage izaci vani i ne vidjeti tvoju mokru kosu,i cuti tvoj glas,
nemam vise snage...
Zna se desiti cesto da me kisa uhvati dok se vracam kuci,
i tada mi suze krenu niz obraze,
placem a nitko od kise to ne vidi,
placem zbog tebe,
placem na kisi a kisa ispire moje suze,
nosi ih k tebi,
nosi k tebi dio mene.
Mozda ti pronadjes u njima onu moju radost koju sam nekada imala na kisi, s tobom.
Jer niti jedna kisa mi te jos nije donjela i niti jedna kisa do sada nije uspjela isprati sjecanje na trenutak kada mi je do svijesti doslo da sam natopljena tvojom krvlju a ne kisom.
