30.01.2006., ponedjeljak
Daj, Grdi, ne sviraj
|
Čisto da se prisjetim, ovo je prvo što sam objavljivao na blogu, tamo negdje u svibnju 2004. Pa evo. Repriza. Ak može HTV, kaj ja e bi mogel? Ponedjeljak Stan je bil rupa, al bil je moj. Dve sobe, kuhinja i serionica s kupaonicom koja mi je, realno, bila najdraža prostorija u stanu. Uvijek sam se pital zakaj mi muškarci toliko uživamo u jutarnjem sranju? Tek kad odrastemo i shvatimo da nam je to jedini bijeg od žene ili djevojke i njezinih konstantnih jutarnjih pokušaja za bilo kakvim razgovorom, počnemo cijeniti keramičku rugobu. Ona se u tim trenucima pretvara u sjedalo udobnije od fotelje. Možda ne udobnije od fotelje srijedom (Liga prvaka i pivo), ali ipak... Trenutno soliram, al kad se jednom naučiš na bijeg i kenju uz novine to ostaje cijeli život. Kuhinja je zgledala kak već zgleda kuhinja samca. Hrpe tanjura od ko zna kojeg ručka, prljave čaše još ispunjene ostacima vina i pepela sa neke od cjelonoćnih, ničim izazvanih pijanki. Štednjak je zorno pokazival raspored jelovnika u posljednjih nekoliko mjeseci, al je meni bilo vrlo malo stalo da ga dovedem u red. Sobe ko sobe, razbacana posteljina, donje rublje i čarape po podu (u srijedu kupujem neku kantu za prljavi veš, obećajem). U kutu manje sobe, na radnom stoliću, dobro sakriven pepeljarama, praznim kutijama cigareta i zgužvanim limenkama piva, njegovo veličanstvo kompjuter. Često sjedim za stolom, pustim si Tom Waitsa i gledam u ekran, apsolutno ništa ne radeći. Sa ugašenim svjetlima u sobi njegov odsjaj djeluje totalno ubijajuće. Dođe čovjeku da si spraši metak u glavu. A opet svako jutro nakon buđenja prva stvar na putu do serionice, upalim čudovište i provjeravam mail. Stvari se pogoršavaju ako je i posao vezan uz spravu. Desetak sati dnevno pred ekranom sigurno vas vodi troslojnim podočnjacima i izgledu Stevea Buscemija. Ponedjeljak je i moram na posel, al kak to ionak uvijek završava kašnjenjem, uopće se ne žurim. Polako punim kadu i slušam vodu kak žubori dok kuham kavu. Čik je u čubama od ranog jutra i dobro se iskašljem prilikom pišanja, hračnem i gledam jel živo. Lijep, katranizirani hračak se zakeljio na školjku i ne da se ni nakon tri povlačenja vode. Ko ga jebe. Ulazim u kadu i osjećam toplinu kako mi preplavljuje tijelo. Nemam niš protiv prosinca, stalno tulumi, Božić, Nova godina, ali fakat ne podnosim hladnoću. Stara kaže da sam slabokrvan i da moram piti crno vino. Slušam je od riječi do riječi, ločem crnjak, al mi je i dalje šljiva. Zavaljen u kadu, uzimam kavu sa vešmašine i palim pljugu. Jebote koje uživanje. Razmišljam kako izbjeći odlazak na posao, al mi niš mi pametno ne dolazi u glavu. Prdnem i smijem se mjehurićima. Dok srčem kavu sjetim se. Pa ja imam još tjedan dana godišnjeg za koji moj dragi šef misli da sam zaboravil. Zapravo i jesam, ali čudo je kak čovjeku proradi mozak kad hoće uhvatit crtu s posla. Zovem Mariju i pazim da mi mobitel ne pljusne u kadu. Možda sam prvo trebal pustit kavu iz ruke. - Keyboard computers, izvolite. - Ana, jel Mare tu? - Je, da te prebacim? - Daj, samo brzo. Slušam idiotsku mjuzu sa cenrale i češkam si jaja. Odlično. - Antunović, molim? - Mare, Boris je. Čuj, ja imam još tjedan dana godišnjeg, pa ga sad uzimam. - Pa jesi ti normalan? Kraj godine je, skoro Božić. Dućan je stalno pun, a znaš da stari hoće da su onda svi tu. - Reci ti svom tateku da sam mu ja ostal u dućanu kad ste si svi vi namakali guzice u moru. Nemrem više, pun mi je kufer cjenika i konfiguracija, treba mi odmora. Uostalom vraćam se na posao 20-og, što znači da ću bit u dućanu kad krene ludara. - - Dobro, budem ja to zrihtala, al da znaš da si mi dužan kavu za ovo. - Možeš i kiselu. Fala ti, bok. Remiza je totalno dobar kvart. Nije to ni tak mali kvart, al opet se nekak svi znaju, ak niš drugo, onda su barem na "bok". Izlazim iz zgrade i stisnem se. Šljiva je, baš sam mogel obući i duge gaće. Nekak bum zdržal do birtije, tam je valjda toplo. Kupujem pljuge kod lokalnog švercera, koji psuje muriju. Baš su se na njega zakačili. Fala bogu, a kaj ja tu mogu? Da me murija sad vidi, bogme bi i ja najebal. Kaj ćeš kad je kod Štefa skoro duplo jeftinije nego na kiosku. Do kioska se ipak mora jer Štef ne prodaje Jutarnji. Spuštam se prek mostića na Ljubljanicu. "Srebrna lula" je jedna od onih kvartovskih birtija kaj ne izgledaju bogzna kak, al kad jednom uđeš u nju teško se rješavaš ovisnosti. Na ulazu me zapuhne težak miris dima, valjda još onog od jučer. U Luli ventilacija nije nikad radila kak spada pa ujutro, kad uđeš, ne trebaš palit čik, samo duboko udahneš. Na šanku jutarnja ekipa. Miro je obrtnik, postavlja viseće stropove, ima ženu i troje djece i uvijek se prisjeća kak je to nekad bilo na Remki. Dugi i Miljac rade kod njega i stalno ga jebu za razne ženske kod kojih su postavljali. - Miro se sjećaš one iz Elektrike? Stalno se nekaj motala oko tebe. - Pa nebu valjda oko vas, dva niškoristi. Drekfiolice. - Možda je mislila da buš joj ti kablovsku ufural. Htjela je ona malo tvog kabla. Ha ha ha ha ha ha. Krljo, Joso i Mile su povremeni studenti i redovni inventar Lule. Popularno zvani Tri kralja. Ujutro kavica, navečer piva, gemišti i ostalo. Kićo je vječiti apsolvent ekonomije, otkrio je da se u životu treba što manje živcirat pa zato nit radi, nit studira. Nikad nema love, birtija na njemu i nije nekaj zaradila, al je super dečko. Uvijek je spreman pomoći kaj treba, pa ga svi časte. U separeu sjede remižanske gracije Ivona, Barbara, Silva i Anita. Svaka po 22 godine, sve bez dečka. Nemreš ti, buraz, sam tak uletit, treba tu imat dobro zaleđe. Za šankom, nadrkan ko i uvijek, Toni. - Jutro svima. - Bok Grdi. Znam da nisam neka ljepota, al grdi baš nisam. No, nadimak se ne bira nego dobiva, pa se uopće ne živciram oko toga. - Bok Toni, daj mi userušu (kava s mlijekom, posjet wc-u zagarantiran) i jedan Maksim Gorki pelinkovac. - Kaj ti ne delaš? - Ne (ne vidim kaj se sprema, još je rano) - Pa koj kurac onda ne spavaš doma, nego mene tu jebeš. Još nisam ni novine pročital, stalno neko dolazi. Miro, kaj ti ni vreme za posel? - Toni, ne jebi, nego mi daj dva deci kisele, opet ti je kava u kurcu. - Onda si drugi put sam kuhaj, ak ti moja ne valja. - Ne sviraj kurcu nego delaj. Nema niš bolje nego kad dođeš među svoje, dobro se međusobno izvrijeđate, zapališ pljugu, srkneš userušu i otvoriš novine i opustiš se. Zadubljen u novine nisam ni skužil da se birtija već dobro napunila. Stigli su i oni studenti koji ne moraju na predavanja. Takvi su na Remizi u apsolutnoj većini. Starci delaju i daju lovu, a djeca sjede u birtiji i kupuju ispite. Jebem ti takav raspored stvari. Pogledam kroz prozor i skužim da je počel padat snijeg. Krasno, a ja u tenisicama. Onda spazim dobro poznate noge koje se vuku polako da polakše nemože. Crni je uvijek vukel stopala po cesti nikad ih ne dižući. Cipele su mu trajale mjesec i koji dan, al jebe se njemu. Starci su mu radili dugo u Švedskoj i vratili se s novim Volvom i hrpom love koju je Crni neumorno trošio na komade i pokušaje da postane uspješan poduzetnik. Uvijek je imal odlične ideje kak da zgrne više love nego kaj su starci donesli i nije imal pojma kako da ih sprovede u djelo. Ulazeći, izgovara uvijek istu rečenicu: - A u pičku materinu, kak ovdje smrdi. - Crni, ne jebi po tavanu, ko da kod tebe doma manje điki. - Jutro Toni, dobre volje ko i uvijek, kako vidim. Daj mi potjerušu (opet kava s mlijekom, ekipa stalno smišlja nove izraze) - Bok Grdi (lupi me po leđima) - Jebote Crni, ti buš mi jedan dan pluća izbil. - Ne sviraj, kaj buš pil? - Medicinu. - Toni, još jedan pelinković za Grdog. Pa kaj ima rista? - Niš, zel sam si godišnji, pa sad uživam. - Samo hvataš krivine, ne bi ti kod mene dugo delal. - Ne bi ja kod tebe uopće delal. - Dobro, dobro, kaj se odma srdiš? Kaj delaš posle? - Mislil sam pospremit stan. - Kaj ti imaš mjesec dana godišnjeg? Ne kenjaj, ideš samnom u grad. - Kaj ćeš u gradu? - Idem si kupit neke šuze za zimu. One od prošle godine su obavile svoje. Daj, idemo, zajebavat ćemo prodavačice, pa poslije u Tolkien's na Guiness. - Jesi s autom? Ne da mi se na trajvan po ovoj zimi. - U garaži mi je, buš zdržal do tam? Ti ko da si od šećera napravljen. Toni, daj mi naplati sve ovo. |
- 11:08 - Komentari (5) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
 Uglavnom pijani pogledi uokolo. WARNING!!! Na ovom blogu se dosta psuje pa kome smeta neka ne ulazi.  daywalker01@net.hr daywalker01@gmail.com ICQ: 173013619 BUDALA gledaj negdje iza tebe još uvijek nepomičan bez sumnje u ishod na istom mjestu tamo gdje si me ostavila stojim Mehmed Begić Akcija udruge "Darujmo osmijeh" - uključite se i vi
Tu rado svratim sa pivom i cigaretom u ruci
ElfBitch ;) Maslačak Plodovi zemlje Anderlog pis - crt - karanje od branka SadisticoShy Zrinsko pismo Ptica Trkachica oFF The RoaD HAL: UI Little buddha A, konjine... Tramtincica koji Akrap Annie de Meni (kaj je njoj u glavi?) Neobično stvorenje - Legolina Pjesnikinja Erocki poeta i proza(i)k Mukte Uzorak Šampona Žemski blogerski Šekspir (fonetski) Nenya Nježna duša Čudan tip, jebeno piše Malena, slatka, blesava Plavusha Song of the month: Beautiful reward - Bruce Springsteen Well I sought gold and diamond rings My own drug to ease the pain that living brings Walked from the mountain to the valley floor Searching for my beautiful reward Searching for my beautiful reward From a house on a hill a sacred light shines I walk through these rooms but none of them are mine Down empty hallways I went from door to door Searching for my beautiful reward Searching for my beautiful reward Well your hair shone in the sun I was so high I was the lucky one Then I came crashing down like a drunk on a barroom floor Searching for my beautiful reward Searching for my beautiful reward Tonight I can feel the cold wind at my back I'm flyin' high over gray fields my feathers long and black Down along the river's silent edge I soar Searching for my beautiful reward Searching for my beautiful reward |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||