29.09.2004., srijeda
Pesimizam zavladao Hrvatskom
Vijest sa Iskonovog portala mi je privukla pažnju jer sam i sam u nekom kurčevom raspoloženju, al kad sam pročital tekst nasmiješil sam se od uha do uha. Zakaj? Pa kao i kod svakog drugog, posebno socijalnog problema, svi se čude. Kod nas kad nekaj ne štima, odma se svi čude i u tom čudu su tak začuđeni da jednostavno nemreju niš napravit. Kužim ih ja. Jebeno je to kad te nekaj začudi. Lepo je rekel Pervan još prije par godina: "Ja bi pobil sve čudnovate kljunaše. Kaj on ima bit čudnovat? Pa da se moje dijete jednog dana njemu čudi?" Tako je. Čuda su tu da nas izbace iz takta. Dakle, po istraživanju Dnevnika i agencije Hendal val pesimizma je zahvatio Hrvatsku. Analitičari ne znaju zašto. Vjerojatno zato što U brojkama koje su oni obrađivali nema cijena benzina, hrane, stanovanja, dječje hrane, pelena, odjeće, obrazovanja, knjiga... Oni su nazvali par stotina ljudi postavili nešto pitanja, zbrojili, pomnožili, podijelili i sve to bubnuli u graf. Cijela naša pesimistična Hrvatska je svedena na postotke u raznim bojama u Excelovom "Pie" grafu. Seronje, sve su to seronje koje ne vide da su mladi u banani, da nemaju perspektive, da si ne mogu kupit stan, da zasnovat obitelj koštaD Da su njihovi roditelji u banani od 50 godina krađa kroz samodoprinose, državne obveznice i sličnih govana koja su se legalno oduzimala "za izgradnju našeg samoupravnog društva", od uništenih privatiziranih poduzeća u kojima su gradili svoje živote desetljećima, onda su došli Marko i Janko i svoje živote izradili za par mjeseci. Ne vide seronje da bake i djedovi kopaju po smeću, da su im ionako mizerne mirovine pokrali, a sad ne žele vratiti, da je zdravstvo u takvoj kurčini da ljudi čekaju na pregled po godinu dana, a ministar piše protestna pisma televiziji i prijeti zabranom showa, jer zamislite, tamo ljudi pred kamerama puše!!!! I naravno to je najveći problem i upravo će taj Veliki Buraz natjerati hrpu djece da bubnu pljugu u usta. Kretenčina, na kaj on gubi vrijeme. I još bi se kandidiral za precjednika. Ma daj me nemoj nasmijavat. Don Anto Baković se čudi također. Što i nije čudno. Njemu nikako nije jasno zašto nama natalitet opada? Pa samo treba leć u krevet i poševit se. A odhranit djecu? Ko da je to problem. No meni je sasvim jasno da dobri naš Don Anto nema blage veze kolko je paket Pampersica. I tak. Svaki veliki posao u Hrvatskoj, dolazak stranih firmi, širenje naših, ne može proći bez nekog skandala u koji su obično umiješani likovi iz politike i javnog života. Par tjedana se afera povlači po novinama, a sve završi po staroj "Pojeo vuk magare" iliti "nikom niš". I sad bi ja trebal bit optimističan? A kaj je najbolje, imam ok lovu, niš spektakularno, al ok. I ja, u svojoj 33-oj godini živim sa starcima, jer mi je preskupo ić živit solo. Em su cijene bezobarzne, em se svaki ćumez iznajmljuje kao stan, em nisi prijavljen, znači ni zaštićen... Razvlačim od prvog do prvog, o svom stanu ni ne sanjam jer brijem da za sad ne bi podnjel nikakav kredit. Zato sad, kad sam prosul malo žuči, odlučujem da se nebum živciral zbog svih tih seratora, koji imaju mogućnosti nekaj promijenit, al ili ne znaju il im se ne da. Pa cijenjene dame i gospodo koji ste se prepoznali u ovim mojim redovima kao mogući krivci al vam puca kurac, dragi čudnovati kljunaši. Mater vam jebem! |
- 12:10 - Komentari (8) - Isprintaj - #
28.09.2004., utorak
Poso, kuća, birtija
|
Jučer - rad, dosada, domijenak, viljamovka, gemišti, poker, biljar, bauljanje, centrifuga, spavanje Danas - mamurluk, glavobolja, prežgana juha, jaka kava, hladnoća, vrućina, valunzi, posao, čekanje kraja radnog vremena, krevet me zove. Sutra - 'ko zna... Zamislite ak mi dani stalno budu takvi. Ne bu dobro. Mislim da bum se okrenul onom kaj najviše volim. Čitanju knjiga, pisanju diareja i buljenju u sitcome s napol otvorenim čubama. Samo pravi majstori buljenja u tv isključe mozak, i to isključe do stadija kad mogu čuti kako mozak atrofira, a iz poluotvorenih usta se cijedi slina na majicu. U takvom stanju poluhibernacije, mogu se provesti dani, uz naravno redovitu opskrbu junk foodom. Ponekad, kad sam do kraja malodušan, poželim da se pretvorim u debelog amera koji sjedi pred televizorom i mlati treću kantu buffalo wingsa iz KFC franšize, nadajući se da bu mi čuka otkazala prije nego što malodušnost pređe u osjećaj tuge koja se ne liječi. A onda nazove frend, pa mi objasni par stvari, pošalje me nemilosrdno u 499 materinih, i pospješi moj oporavak upoznajući svoje stopalo sa mojom presvetlom pozadinom. - Naš kaj? Ti si ponekad vrhunski idiot. A znaš podelit savjete drugima? Daj si pročitaj one svoje zakone, za koj kurac si ih pisal, ak ih se nebuš opće držal? I molim te ne kenjaj više jer mi ideš fakat na kurac. Moj prijatelj ima uvijek pravu riječ utjehe za mene. Pa si ja pročitam malo svoje zapise na blogu i prisjetim se stvari koje sam zaboravil. Ja fakat nekad znam bit pametan. Al to je nula prema onom kak znam bit glup. P.S. Ukoliko netko posjeduje Seinfelda, Frasiera ili Friendse u DVD formatu (nikako u Divx jer to mogu vrtit samo na prstu), molim da mi se javi na mail. |
- 14:36 - Komentari (3) - Isprintaj - #
27.09.2004., ponedjeljak
NAKON SVEGA
|
U bujici riječi, u sebičnoj tiradi, O svemu što nije, a mislimo da bi trebalo. Nestale slike zbog kojih je vrijedilo, koje se vrte ponovo Kad tama smiri realnost i probudi srce. Subota ujutro, šuljanje na prstima, Pa novine, kava, lisnato sa sirom iz pekare Agram. Na cugu do Tolkiensa, pješke po Zakmardijevim stubama, Hvatanje zraka negdje na pola, previše cigareta. Prvi snijeg, šetnja Remizom, razgovor s Ludim Amerikancem. U 5 i 15 na uglu, poslije posla na cugu, Na Ožujsko Pivo i Nescaffe Irish Cream. S noge na nogu, s izloga na izlog, prema kvartu. U krevetu, malo vruće, malo hladno, Nikad nitko nije tako nemirno spavao kao mi, „Jesi popila lijek?“, „Evo ti daljinski, ja ću na spavanje.“ Uz poljubac za laku noć i „perio zubiće, huuuuuu“ I koliko još kolor fotografija i crno bijelih filmova, Drže me budnim, vrte mi se pred očima Na tamnom platnu u tamnoj sobi plešu Podsjećaju me da su jače od bezvrijednih, riješivih prigovora. |
- 14:53 - Komentari (6) - Isprintaj - #
23.09.2004., četvrtak
Ženidba - udaja
U zadnje vreme me baš sa svih strana razvaljuju svadbe. Svako malo se neko ženi ili udaje. A kad imaš 33 godine, onda ti izgleda jebeno scary da se žene i udaju neka 'deca' od 23 -24 godine, a ti ko tumplek, niš. Malo sam si puno razmišljal koj kurac čekam? Nisam došel do pametnog zaključka osim kaj je Ona još uvek mlada, a i ja si brijem da sam u najboljim godinama. Pa sam si i razmislil o samoj svadbi. To je ono kaj me buba u ludaru, od čega mi se dlanovi znoje i nervozna trčkalica me gura bliže veceju. Kad vidim kakve su to pripreme, sam zato da te svećenik par put skontriža, potpišeš se tam di treba i onda na krkanje do zore uz 'Ja se konja bojim'. Ovo su četiri stvari od kojih već sad dobivam plikovlje. Rodbina. Tetke, strine, ujne, djedovi, bake, stric iz Dojčland, bratići iz sestrične iz 8 koljena... Pol tih ljudi nisi nikad videl u životu, iako te teta Biba uvjerava da je se moraš setit jel je bila kod vas doma 1972. Pijani ujak (na svakoj svadbi ima jedan) koji se razvali već prije crkve i onda gnjavi sve oko sebe, razbija čaše, naručuje neke prigorske koje niko ne zna i na kraju se skuži sa pijanim stricem sa ženine strane pa krenu gnjavit u stereu. Ak pozoveš ovu ujnu, onda moraš i ovu jer bu se naljutila itd. Strašno. Svećenik i crkva. Zanemarimo na trenutak financijsku stranu, koja nije zanemariva. Prvo treba odradit zaručnički tečaj, di bu ti hrpa ljudi govorila kaj i kak treba u zajedničkom životu, uključujući i svećenika koji je, kao što znamo, stručnjak na polju muško – ženskih odnošaja, te braka kao takvog. U pol crkvi se ne buš mogel vjenčat ak nemaš sve sakramente ili ak ti je kum neke druge ili krive vjere. Pol svećenika bu ti odužilo ceremoniju, pol bu ih gotovo za sekundu. Strašno. Restaurant. Obično ogromna prostorija, zakupljena mjesecima unaprijed, koju si uspel dobit jer je par koji je otkazal i izgubil kaparu, odlučil da ni vredno tolko živciranja, pa su se vjenčali i napravili večerinku za najužu rodbinu i kumove, sve skup 18 ljudi. Plaćaš ogromnu cifru po svakom grlu koje bu ti došlo na svadbu, a još moraš dofurat svoju janjetinu, odojka, kolače, cugu, ukrase. Konobarska ekipa nakon 1 sat zahtjeva 100 € po čuki, piva je topla, vino kasni, ljudi su žedni, a pijani ujak nasred podija sam pjeva neku o bregima. Pred jutro stiže zagoreni vajngulaš, sa naznakama da bi mogel bit ljut, ali niš od toga. Strašno. Band. Obično četiri ili pet tipova, sa laganim fudbalerkama, obučeni u iste, zlatne/srebrne/ljubičaste košulje. Najjači je tip na klavijaturama, koji je ujedno i pjevač, 'skida' Mladena Grdovića za ne vjerovat, vodi rezanje torte sa idiotskim upadicama tipa 'Umoči ga dublje' i sl. Svakih dvajst minuta uzimaju pauzu. Pijani stric sa ženine strane naručuje 'Sijem žito, raste grahorica', pijani ujak uzvraća naručujući 'Vjetre s Dinare'. Normalan band košta previše, i rijetko ko ih si može priuštit. Strašno. Nisam ovdje spomenul ni prstenje, ni cvijeće, ni obleku, ni frizere, ni kozmetičare, ni roditelje, ni kumove... Strašno. Nije me strah proživit ostatak života s Njom, zapravo jedva čekam. Al taj jedan dan, kad bumo 'uplovili u bračnu luku', me plaši više od svega drugog. Najradije bi da pobegnemo u Las Vegas, da nas vjenča neki tip oblečen u Elvisa i da sve bude gotovo za par minuta. "Do you?" "I do." "Do you?" "I do." "You may kiss the bride, a-ha-ha, thank you very much." |
- 13:02 - Komentari (19) - Isprintaj - #
22.09.2004., srijeda
KVADRAT ZVAN ČEŽNJA
Tu i tamo me ošoraju egzistencijalna pitanja. Imam posel, staž, socijalno, ok lovu. I sad se vi pitate koj se kurac onda brinem? Pa razmišljal sam si kak sam u godinama kad bi trebal nekaj napravit, rešit si stambeno pitanje, inače bum doživotno podstanar. Pa sam krenul u ono kaj najviše mrzim, a to je obrada informacija. Informacija broj jedan je da trenutno zarađujem mjesečno za pol kvadrata stana, tak da bu mi trebalo oko devet godina za stan od pedesetak kvadrata. Pod uvjetom da niš ne jedem, ne pijem, ne kupujem si odjeću, ne vozim se, spavam ispod mosta. Dostižno, al zamalo. Informacija broj dva je da mi starci nisu baš nekak podkoženi, tak da od njih nemrem očekivat nekakvu izdašniju pomoć. Plan da bum kroz koju godinu zarađival puno više nofcih je čista utopija, a plan b, dobitak na lotu je u još gorem kurcu. Statistički gledano prosječan čovjek bu prije dobil na lotu, nego kaj bu ga bubnul grom. Kod mene statistike koje idu u moju korist ne vrede niš. Mene bu ziher prije opizdila strela božja. Na kaj se onda treba oslonit? Nemam strica u Americi, ne očekuje me nikakvo nasljedstvo, a ni obitelj od cure nije bogata. Dakle, treba dić kredit. Tu smo na dijelu di ja već počinjem gubit živce, iako je sama relizacija udaljena par svjetlosnih godina. Prvo kaj ne podnosim je jebena papirologija svaki put kad si hoću izvadit pokaz ili nekaj slično, pa već znam da bum zgubil žifce i ovo malo kose kaj još imam na glavi dok skupim sve potrebno za molbu za kredit. Kak me već sad za svako sranje šalju kod javnog bilježnika da mi uzme neke kune iz džepa, brijem da sam, kaj se kredita tiče, opako najebal. Jasno da se kredit ne dobiva sam tak, da su uvjeti za kurac, da moraš štedit u stambenoj, ili imat hrpu para za polog, il moraš dat bubreg i prvorođenog sina. Naravno, kad digneš kredit na dvajst ili dvajspet godina, vratil buš banki bar duplo, tak da ti se ionak ogromna cijena kvadrata realno podupla. Slijedećih dvajst godina moš zaboravit da buš kupil novi komad namještaja i općenito opremil stan kak ti hoćeš. Osim, naravno, ak ne digneš još jedan kredit. E, onda si tek u totalnom kurcu. Najbolje je da opće ne planiraš djecu, jer uz dva kredita ne buš imal ni za pelene, a di tek za dječju hranu, kolica, dude, odjeću koju preraste u tjedan dana. A tek kad klinci krenu u školu, tek tad si najebal. Nisam ni spomenul da u svo to vreme trebaš nekaj i jest, a hrana je skupa do boli. Ono kaj je najvažnije u životu prosječnog stanovnika ove planete, stan i hrana, kod nas je najskuplje. Stan je često nedostižan, podstanarstvo skupo do boli. Kažu statistike da nam natalitet opada nevjerojatnom brzinom, tak da bumo uskoro zemlja penzića, obitelji, koje se odlučuju na više od jednog djeteta, se trebaju tražit povećalom. I kaj je najbolje čude se. Naše vlade, sabori, stranke, crkve, udruge. Svi se čude. Kaj se dešava? Zakaj je to tako? Dok oni lome svoje mozgove pred tom, teško dokučivom, zagonetkom, brijem da bum ja i dalje podstanaril. I nadal se. Možda se nekaj reši još za vreme mog života. Moš mislit. |
- 09:08 - Komentari (5) - Isprintaj - #
19.09.2004., nedjelja
PIVO I PELIN
|
- Znači istina je? Stvarno ideš? – James je provirio kroz vrata Filipovog ureda. Filip je upravo pakirao zadnju kartonsku kutiju. Sitnice koje je skupio u uredu u zadnjih 10 godina. Fotografije prijatelja koje je stekao u New Yorku, zastavice New York Knicksa, košarkašku loptu sa potpisom Pata Ewinga, šalicu sa natpisom “Shit happens” iz koje je svako jutro pio kavu, jedne ženske gaćice zaostale od božićnog partya firme prije 4 godine… Pogledao je prema vratima. - Istina je, stvarno idem. Uđi, sjedni. – pokazao je glavom prema stolcu zatrpanom papirima. - Samo stavi sve to na pod, poslije ću ih odnijeti Mary, ona će preuzeti moje poslove. Jebi ga, tako je rekao stari Melvin. Htio sam nešto od toga prebaciti tebi, ima par dobrih klijenata, ali stari kaže da ih Mary treba više od tebe, malo je zapela. Ma znaš nakon onog sa Foresterom. A, što ćeš, svakom se desi, a Mary mu je ipak nećakinja. - Stari je dobio slom živaca kad je čuo da odlaziš. Mislim da je prvo odvrtio u glavi tvoju prošlogodišnju zaradu, pa skoro umro kad je shvatio koliko novaca će izgubiti ove godine. Hehe, tip ima kalkulator umjesto srca. Imaš što za trznut? Filip otvori zadnju ladicu i izvuče bocu whiskeya i dvije male čaše. Natočio je i pružio čašu Jamesu, pa su obojica potegnuli. - Jesi siguran da si dobro ramislio? Ove godine si mogao prijeći pola milijuna čiste zarade. – James pogleda u Filipa kao da očekuje da će ovaj reći ne i ostati u firmi. - Razmislio sam i više nego dobro. Nije stvar u lovi. Sa ovime što imam se mogu kod kuće povući u mirovinu. A, James? U mirovinu u 38-oj. Kako ti to zvuči? - Fuck it! Zvuči odlično, ali nema šanse da ti ništa ne radiš. Sto posto ćeš tamo otvoriti neki business. Pa ti nisi spavao već godinama. Nikad nisam vidio nekog ko toliko radi i uživa u tome kao ti. Dobro daj mi sad ispričaj sve redom. Kako si došao do toga da odeš? Filip natoči još po jednu, potegne pa pogleda u Jamesa. - Duga priča. James pogleda na sat. – Imam vremena. - Kad sam dobio pismo od tetke da mi je majka na samrti, nešto me presijeklo. Mislim, znaš i sam, pričao sam ti da sa svojim roditeljima nisam razgovarao već 15 godina. Godinu prije nego što sam došao u Ameriku, stari je već bio pijan 24/7, a majka je još uvijek mislila da ga može izvući iz svega toga. A kako ju je mlatio. Ona je samo ponavljala da je njemu teško, da nije lako ostati bez posla u 55-oj, da ga razumije i da će se promijeniti kad otpusti malo pare koja se nakupila kroz život. To ljeto me zadnji put udario. Rekao je da od mene ne može biti ni dobar smetlar. Dobro, nisam ni ja bio najbolje dijete. Da sam ja toliko puta dolazio po sina u policiju, vjerojatno bih govorio isto. Ali nije nikada sjeo sa mnom, razgovarao. Obično bi me samo istukao i nastavio piti. Ja sam u to vrijeme završavao fakultet. Dobro, provlačio se kroz njega. Onda sam posudio lovu od prijetelja i kupio kartu u jednom smjeru. Došao tu, radio u hladnjači sa mesom i završio školu. Kad mi je Melvin rekao da sam dobio posao, niko sretniji od mene. A samo sam dijelio poštu i trčao po hranu za ostale. I vidiš, i kad sam počeo raditi ovaj posao, kad sam počeo zarađivati dobru lovu, nisam im se nikad javio. Slao sam staroj novce preko tetke. Rekla je da majka nikad nije potrošila ni cent. Nikad nije poslala pismo ni pitala za mene. Nije mi oprostila što sam otišao bez pozdrava, niti što nisam došao starom na sprovod. Odlučio sam prvo otići na sprovod, a onda sam shvatio da ih više nema. Ni starog ni stare. Razlog zašto sam ovdje više ne postoji. Ovaj posao i moja tvrdoglavost su razlog zašto nisam otišao kući, barem da ih vidim. Možda sam im mogao pomoći. Nisam ni pokušao. Zato sad idem. Izjeda me grižnja, i ne mogu više biti ovdje. Možda zvuči glupo, ali želim biti tamo, uređivati im grob, navratiti do njih kad god mogu. Shit. Tebi ovo nema smisla? - Možda malo. Kako to da nikad nisi završio na Oprah showu? – James razvuče facu u smiješak. – Tvoj život prijatelju. Tvoj život. Iako moram priznati da mi je žao što ideš. S kime ću sada četvrtkom na squash? Kad putuješ? - Sutra ujutro. - Tako brzo? Fuck. Natoči još jednu. I ostavi bocu. Filip je izašao iz zgrade oko 19h i bacio zadnji pogled na ploču. Melvin & Greenbaum – Financijsko Savjetovanje. 13 godina života je ostavio tamo. A sad ide kući. Jedva je čekao da iz aviona ugleda Zagreb, da legne u krevet u starom stanu i zaspi uz škripu tramvaja sa okretišta na Remizi. (nastavlja se) |
- 19:10 - Komentari (7) - Isprintaj - #
17.09.2004., petak
MUŠKA JADIKOVKA
|
Povratak u kvart, tramvajem u sitnim satima Gađam ključem bravu, ljuljam se pred vratima Skidam odjeću, cipele i čarape, liježem na krevet A sutra treba na posao točno u devet. Soba se vrti, u glavi piči centrifuga Jebote koja kombinacija, hrpa cuge i pljuga Trk prema veceu, kod vrata kreće riganje Onda pranje zuba, pa riganje, pa umivanje Ujutro s mamurlukom na poslu stenjem Neću nikad više, sve po spisku si jebem Glupan, majmun, kreten, sad mi treba juha Potrošio tristo kuna, a ostao kurca suha. |
- 19:37 - Komentari (4) - Isprintaj - #
13.09.2004., ponedjeljak
FRIENDS
|
Jednog dana nas nebu. Nažalost, to je sudbina koju nebumo mogli izbjeć. Postoji izreka koja kaže da onog trena kad se rodimo, počinjemo umirati. Ima nas ko u priči koji to teško prihvaćamo. Al prije ili kasnije (a bolje prije) moramo to prihvatit. Ono kaj bi se svi trebali zapitat je kaj bu ostalo iza mene? Kak sam živil taj život? Jednu od najbitnijih stvari možemo skužit još davno prije, dok nam nije ni na kraj pameti da bumo otegnuli papke. Kakve prijatelje imam? Jer to je jedna mala grupica ljudi koju smo izabrali da nam predstavljaju ostatak ljudskog roda. Po njoj vidimo kaj bi bili u stanju napravit za sve ljude oko nas, samo kad bi imali snage i moći za tak nekaj. Al zato imamo njih, da nam, ko neki grafovi u excellu, pokažu kak stojimo sa svijetom. Oni su naš ispit, naš test, naš način života. Prijateljstvu se uči. To nije nekaj kaj se dobiva rođenjem. Obično počinje tak da nas starci otfuraju u parkić, na ljuljačke i klackalice. A tam je i sused Pero sa svojim sinom, pa dok starci pretresaju političku i sportsku situaciju, deca se igraju. Obično se prvo svađaju, jer Perin mali ne da đir na novom biciklu, pa ugnjaviš starog da mora i tebi kupit nekaj. Deca su takva. Ni odrasli nisu niš bolji. Al kad taj bajk jenput stigne, ti i Perin mali ste ravnopravni. I tak to krene, kroz igru, kroz batine koje obadva popijete od starijih dečki iz drugog nebodera. Tu prvi put stajete jedan drugom u obranu i ne date da neko dira vašeg frenda, makar to značilo da bute i sami dobili po lampi. U prvom razredu osnovne sjedite skup u klupi, prepisujete jedan od drugog, učite zajedno, majke vam nose kekse i Cedevitu, jedan kod drugog ručate, dolazite si na rođendane, imendane i sve one dane koje starci slave više od vas, kad se jede i pije. Dok starci u dnevnoj sobi deru po gemištima i zaboravljaju na teškoće uz “Nikom nije lepše neg je nam”, ti i Perin mali, kod tebe u sobi slažete figurice kauboja i indijanaca i vodite svoje prve bitke, točno dijeleći figurice na pola, tak da svaki ima istu vojsku. Zaljubite se u istu curu, al jedan se uvijek povuče, posebno ak ga frend zamoli. U srednjoj više niste skup, svak je otišel na svoj put. Četiri godine se srećete u kvartu na pokojem tulumu, imate sasvim različite zanimacije i interese, imate prve prave cure. Nakon škole i faksa se sretnete još jednom, na odlasku u vojsku. A onda nakon par godina, kad ste već svoj čovjek i kad ste već zaboravili na frenda iz djetinjstva, uvijek kao po pravilu, jedan odlazak u lokalnu birtiju i slučajni susret, uz pivu i pelinkovac, vrati neke prošle dane. Prisjetite se kak je nekad bilo. Pa se počnete nalazit sve češće, ići jedan drugom doma, zajedno proživljavati probleme, slaviti uspjehe. Kvartovske veze su neraskidive, ma kaj mi mislili o tome. Frendovi se ne vraćaju, oni nikad nisu ni otišli, iako često tak izgleda. Na Remizi su frendovi frendovi celi život. I nakon sukoba, svađa, tuča i povremenih ljutnji, frendovi su tu. A ja sam otkrio da Perin mali ne dolazi u jednini. Desilo se nekaj, kaj sam se nadal da mi se nikad ne bu desilo, bolest u obitelji. I nije ružičasto, moglo bi bit gadno. Čekaju se nalazi. Ko da sjedite na električnoj stolici i čekate da pandur, negdje iza vaših leđa povuče polugu. A Perini klinci s Remize su se sastali, dobro razmislili ko kog pozna, ko kog može nazvat, kak se može pomoć. Pa su skupili hrpu novaca, jer bolnica košta, lijekovi koštaju, sokovi i naranče koštaju. Dali su onolko, kolko je ko mogel. I ni čut da se lova neće primit, jer to je jedini pravi razlog za prekid prijateljstva. Nije stvar u lovi, stvar je u tome da su se skupili, da su razmislili kako pomoći, kako olakšati. Tek u takvim trenucima skužiš kak si živil svoj život. Fala dečki i cure, fala Perina djeco, Remižani moji, ak ikad nekaj zatrebate, bilo kaj, znate da sam tu za vas, ko kaj ste i vi uvijek bili tu za mene. |
- 16:19 - Komentari (6) - Isprintaj - #
08.09.2004., srijeda
Bolest i tv program
|
Pa i nije neka fora kad te strese temperatura, kad si sav u kurcu, glava ko škaf. Doktor, miran i staložen, objašnjava da nije ni čudo kaj se loše osjećam, jer tak upaljeno grlo nije videl od kad mu je doma zgorilo grlo od žarulje. Al niš strašno, niš kaj par konjskih tableta Sumameda ne bi moglo riješit. A kaj sa ovim osipom po licu? Niš, obzirom da je upala virusna, malo je probilo na kožu. Kaj niste došli ranije? Kurac, dobro da sam opće došel, pa ne delam ja u državnoj firmi da mogu na bolovanje čak i kad trebam bubnut deku na vikendači. Nakon kaj sam obišel još par ordinacija i poslikal ovo i ono, zavalil se doma u krevet. E, kak to može brzo dosadit. Nisam mislil da bum ovo ikad izjavil. Prihvatim se telkača,kao zadnjeg izvora zabave. Harry Pottera sam pročital. I rekel bi čovek, aj dobro, imaš kablovsku, 50 i kusur programa, pa nekaj bu za gledat. I kolko god da volim dokumentarce, i Animal planet i svi Discoveryji dosade nakon nekog vremena. Švapski, talijanski, španjolski i francuski ne znam (fakat sam seljačina), pa mi to umanji fond programa za 25 do 30. Kak nam je dragi provider, uz totalno imbecilno objašnjenje da "nisu u mogućnosti produžiti prikazivanje" ukinul BBC Prime, koji je bil jedan od najboljih i najgledanijih programa, krenem ja "surfat" po strašnoj ponudi programa sa prostora bivše Jugoslavije. S/r/tanje je slijedeće: Htv 1, 2, plus - tu se još nekaj i da pogledat, nije sve tak u kurcu, iako je realno, program banana. Otv - kućna televizija Tv prodaje, Romana Bolkovića, Horusa Haya, Fatme nur Dženet, I Onog Tipa s OTV-a, legendarnog tv propovijednika, koji zauzima počasno mjesto u srcu svakog člana i lurkera news grupe hr.alt.trash. Halejuja. Nova - Televizija od koje smo puno očekivali, koja je krenula super, koja je prikazala svih 12 epizoda Fawlty Towersa "back to back", postala je televizija koja će uskoro imati najavu "A današnji propagandni program sponzorira ..." Gubim živce svaki put kad krene neki film koji hoću pogledat. Svakih petnaest minuta blok reklama od petnaest minuta. Kužim ja da oni žive od reklama, al sterajte se više u kurac. Kaj je previše, previše je. RTL Televizija - Jawohl mein führer! Tu i tamo se potkrade koji dobri film, ali sve u svemu i nije nekaj. Opet dobar start, al onda su krenule švapske serije (loše, kume, loše). "Mad about you", skroz dobra serija, se prikazuje u pristojno vrijeme od 16 sati, tak da ljudi koji rade do 17 (europsko radno vrijeme, tak kažu) ne mogu ni u bunilu pogledat. Repriza oko 12 ili 13 drugi dan, isti kurac. A nisam već dugo ni neki dobra film pogledal. Uglavnom nam puštaju ono kaj je na švapskom RTL-u bilo još davno, a prava im još vrijede. Z1 - Poznatiji kao OTV2. Eksperimentalno emitiranje. Bojim se da biš od tog ni kad krenu za ozbač. C filmovi iz 80-ih i takve serije, malo glazbe i vijesti iz Zg, koje sno svi već čuli, jer Z1 počinje emitiranje u 16. Bljuv. Slovenija 1 i 2 - Mislil sam da nemre gore od Hateveja, al državne televizije su svuda iste. Dokumentarci o Sloveniji i Slovencima, tu i tamo kakav film ili serija, i slovenski ekvivalent hatevejovom (s)Hit do (s)hita, u kojem hrpa ekipe u kurze hlačicama jodla u čast slovenskih pokrajina, njihove dobrote i veselja. Na planincah, sončece sije... A Kanal - Niš spektakularno. Red serija, red filmova, par emisija iz vlastite produkcije. Reklame na početku serije i na kraju iste. Zalomi im se i dobrih filmova. NET - Još jedna lokalna televizija, sa xy vijesti, Tv prodajom, hrpom glazbenih emisija i tu i tamo nekim starim partizanskim filmom (još čekam Valter brani Sarajevo). Upravo započeli sa emitiranjem najpoznatije i napopularnije Jugo-sapunice Bolji život. Hayat - Bosanska nezavisna televizija. Puno vijesti, par talk showova koje vode žene sa feredžom na glavi, a i one sa bez, nešto glazbe i dokumentarci tipa "Najpoznatiji harmonikaš BiH". Na negovom mjestu do danas bio TV1000, program sa filmovima. Nažalost treba ga platit pa naš dragi DCM, radije gasi program i stavlja neko smeće nego da "odriješi kesu". Nice going guys. Pink Plus i Pink Ekstra - Nešto najgore što čovjek može zamislit, ak ne brije na cajke. Po cijeli dan piči ćirilica, pjeva ekipa koja se zove Mala Maca i Lepi Stojko, telopi sa porukama iz dijaspore (citat) "Pozdravljam tetku i teču u Srbiju, ću dođem za slavu. Ljubiša" Naravno, malo i zabavne glazbe za zahtjevniju publiku. Ima i spotova hrvatskih izvođača, Nina, Oliver, Divas, Gibo... Nadam se da dobivaju lovu za prava. RT Srbija - Satelitsko izdanje, totalno prkno repriznih emisija, vijesti svako malo, sve u svemu zaboravit i preskočit. BK televizija - privatna televizija Braće Karić, najbogatije obitelji u Srbiji, velika hrpa smeća, cajki i sličnih gluposti. Sad su nekakvi izbori u Srbiji na kojima se kandidira gazda Bogoljub Karić, tak da ovi pokrivaju live sve njegove mitinge po selima. Baš jučer iz Mrčajevaca. Imaju i seriju Crni Gruja, koja bi trebala biti srpska verzija Crne Guje. Nekaj tak strašno nisam već duuuuugo videl. TV Crna Gora - Opet državna tv u satelitskom izdanju. Znači banana. Samo vijesti, bez serija i filmova i najveća količina dječjih festivala koje sam ikad videl. Loše, jako loše. Čak ni viceva o crnogorcima. Znate, one: "Ko kaže da smo mi crnogorci pederi, oca mu jebem?" USK - Televizija Unsko Sankog Kantona. Malo cajki, starih filmova koje niko nikad nije gledao, sa glumcima koje niko ne zna, vijesti, par dokumentaraca. Sve u svemu, bosanski OTV, čak malo bolji. OBN - Bosanska filijala Nove. Program totalno sastavljen od odpadaka iz hrvatske središnjice. Najpoznatija po kulturocidu nazvanom "Story Super Nova Folk Talents" koji smo, dalekovidnošću Nove tv, imali priliku vidjeti i u Hrvatskoj u elitnom terminu u 20 sati, na televiziji koja se, vrijeđajući nam inteligenciju, proglašava Televizijom No1 u Hrvatskoj. To bi bilo to. Naravno sve ove televizijske kuće se mogu pohvaliti minimalno jednom meksičkom/brazilskom/portugalskom/portorikanskom/venezuelanskom/kolumbijskom sapunicom. Misliš da se ima kaj gledat, al ispada da je bolje stat na prozor, zapalit pljugu i gledat kak Štef i Zujo, nakon napornog dana na smetlarskoj trokolici, deru po pivama pred dućanom, pjevaju pjesme koje su upravo izmislili i jebu mater državi, vladi, dućanu koji radi samo do osam, šefu Karlu kojeg boli kurac za radni narod i ženama koje doma samo bulje u "Ukletu Marijanu". |
- 19:59 - Komentari (16) - Isprintaj - #
01.09.2004., srijeda
ZVIJEZDE KOJE SMO ZABORAVILI
Roker u duši, bivši član grupe Teška industrija. Pravi bosanac, ma što to značilo, u bivšoj državi najpoznatiji po dvije stvari. Nastupu na Euroviziji 1981. i po ulozi voditelja u nedjeljnoj revijalnoj emisiji za djecu "Nedjeljni zabavnik". Čak je poslužio i kao dokaz da su milicajci glupi u vicu: Milicajac: "Ko je u liftu?" Frajer iz lifta: "Seid Memic Vajta." Milicajac: "Izlazite sva trojica." Poznata pjesma je sigurno "Zlatna ribica", a najpoznatiji po pjesmi koju je izvodio na Euroviziji. Dame i gospodo: SEID MEMIĆ VAJTA LEJLA Nikad te niko neće voljet' k'o ja, nikada Nikad te niko neće voljet' k'o ja, nikada Malo nam je trebalo znaj Samo malo još jedan san Za nas bi procvjetale ruže Da si dočekala sa mnom dan Ptice bi nas pjesmom vodile znaj Sunce bi nam obasjalo put Za našu sreću i za tebe draga Sačuvao sam ljubav svu O samo da si ostala tu Ali nisi željela to Ali nisi željela to Nikad te niko neće voljet' k'o ja, nikada Nikad te niko neće voljet' k'o ja, Lejla Malo nam je trebalo znaj Samo malo još jedan san Za nas bi procvjetale ruže Da si dočekala sa mnom dan Ptice bi nas pjesmom vodile znaj Sunce bi nam obasjalo put Za našu sreću i za tebe draga Sačuvao sam ljubav svu O samo da si ostala tu Ali nisi željela to Ali nisi željela to Nikad te niko neće voljet' k'o ja, nikada Nikad te niko neće voljet' k'o ja, Lejla Nikad te niko neće voljet' k'o ja, nikada Nikad te niko neće voljet' k'o ja, Lejla Lejla, Lejla, Lejla |
- 13:59 - Komentari (5) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
 Uglavnom pijani pogledi uokolo. WARNING!!! Na ovom blogu se dosta psuje pa kome smeta neka ne ulazi.  daywalker01@net.hr daywalker01@gmail.com ICQ: 173013619 BUDALA gledaj negdje iza tebe još uvijek nepomičan bez sumnje u ishod na istom mjestu tamo gdje si me ostavila stojim Mehmed Begić Akcija udruge "Darujmo osmijeh" - uključite se i vi
Tu rado svratim sa pivom i cigaretom u ruci
ElfBitch ;) Maslačak Plodovi zemlje Anderlog pis - crt - karanje od branka SadisticoShy Zrinsko pismo Ptica Trkachica oFF The RoaD HAL: UI Little buddha A, konjine... Tramtincica koji Akrap Annie de Meni (kaj je njoj u glavi?) Neobično stvorenje - Legolina Pjesnikinja Erocki poeta i proza(i)k Mukte Uzorak Šampona Žemski blogerski Šekspir (fonetski) Nenya Nježna duša Čudan tip, jebeno piše Malena, slatka, blesava Plavusha Song of the month: Beautiful reward - Bruce Springsteen Well I sought gold and diamond rings My own drug to ease the pain that living brings Walked from the mountain to the valley floor Searching for my beautiful reward Searching for my beautiful reward From a house on a hill a sacred light shines I walk through these rooms but none of them are mine Down empty hallways I went from door to door Searching for my beautiful reward Searching for my beautiful reward Well your hair shone in the sun I was so high I was the lucky one Then I came crashing down like a drunk on a barroom floor Searching for my beautiful reward Searching for my beautiful reward Tonight I can feel the cold wind at my back I'm flyin' high over gray fields my feathers long and black Down along the river's silent edge I soar Searching for my beautiful reward Searching for my beautiful reward |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||