14.06.2004., ponedjeljak
Portugalsko Labuđe jezero
Iako nemam namjeru ovdje objavljivati kolumne koje izlaze na Iskonovom webcafeu, preveč sam umoran od gluposti da bih pisao nešto novo o jučerašnjoj sramoti. Pa evo i vama na uvid. Kaj ste mislili da se ja ne bum dotaknul tekme? Ma znam da vam je pun kurac svega, posebno vama koji opće ne pratite nogomet. Danas buju pune novine i net analiza ljudi kojima je to posel. A ja moram nekaj našarat, čisto ko neko ko može reć kaj hoće, a da ga urednik ne bu pet put slal natrag da malo „ublaži“. Jer sam ljut kaj ris. Nakon početne euforije, rezignacija (sorry na izrazima, čital sam opet Klaića na WC-u, pa moram negdje upotrebit kaj sam nafčil). Dakle 0 : 0. Sa Švicarcima. Sa igračem više 40 minuta. Majmuni. Zakaj sam ja ljut? I puno ljudi se s pravom pita, koj se kurac sad ja živciram? Al takav sam, živac, preveč impulzivan, volim nogomet, volim bome i Hrvatsku. I onda, nabrijan ko luđak, sjednem pred telku s hrpom frendova. Javljanje ekipe iz Portugala, ludi su k'o puške, pjevaju, niš ih ne kužim od buke, a tak bi bil tam s njima. I krene tekma, skužim od početka da smo nekak stisnuti, ne ide lopta tečno, preskače se srednji red. Veli frend: „Polako, sad buju oni, viš da je vruće, a i prva je tekma, malo dok popusti trema.“ Iz zla u gore, hvatanje za glavu, niš nejde, cuclam pivu ko mleko i najrađe bi da me neko teleportira tam, da im bubnem par vritnjaka. Šimunić i Olić zapucavaju čistu šansu. Grizem nokte na nogama od nervoze. Poluvrijeme. Zove ekipa sa lica mjesta. „Biće bolje drugo poluvrijeme, imamo ih, sad bu stavil Rapajića. Hrvatskaaaaaaaaaaaaaaaaaa...“ Tu se prekine veza, jer je počela pjesma na stadionu. Krene drugo poluvrijeme, nakon 5 minuta Vogel dobija drugi žuti, skačemo po stanu ko luđaci, jer kaj se sad tu ima pričat? To je to, malo bumo ih prebrojili ko u rukometu, Pršo se ubacuje u prazan prostor i goooooool. Kurac gol. Od kad su ostali s igračem više, naši usporili. Pa normalno, imaju igrača više, sad ne moraju trčat ni tak bijedno kak su trčali do sad. Ma sve skup katastrofa. Dodjem doma od frenda, stari sjedi pred telkom, pepeljara puna do vrha i gleda me. Onda se digne i ode sa starom gledat Milijunaša u drugu sobu. „Kreteni, hrpa kretena.“ Tu je započel i završil svaki razgovor na temu. Barić se ukazal na teveju i uvjeraval nas da smo igrali dobro, da je bilo jako vruće, da smo imali par šansi i da je povukel dobre poteze sa izmjenama. I onda skužim da Barić i ja živimo u raznim dimenzijama. Zato se i dešava da svi u Hrvatskoj gledaju jednu utakmicu, a Herr Otto gleda nekaj sasvim drugo. Jer u njegovoj „Sretnoj La-La zemlji“ svi igraju fantastično, on je nepogrešiv, a nama je, u stvari, samo trebalo malo sportske sreće. I tak stalno. I samo on vidi da je Niko Kranjčar apsolutno nepotreban ovoj repki. Žal mi je svih onih dečki koji su otišli Portugal, dizali kredite i potrošili kompletne godišnje odmore da bi bili uz repku. I kaj dobiju zauzvrat? Dobiju 11 baletana kojima preteški bankovni računi ne dozvoljavaju da brzo trče, da se bore. Zaboravili su kak su ko klinci počinjali igrat i sanjali zaigrat za repku na nekom prvenstvu. Sad je to samo još jednan mali dodatni poslić koji se mora odradit, a nema tu neke love. A moš se i ozljedit, pa kak buš se onda prodal? Kak ih nije sram zbog ekipe koja je krenula iz cijelog svijeta, kak ih nije sram pogledat na te kockaste dijelove tribine? Ma ne srdim se ja tolko kaj ih nismo dobili, svaka repka i igrač ima nekad loše dane, kad ni jedan pas ne prolazi, kad lopta neće u gol. Srdim se kaj nismo ni igrali. Dost mi je tih šetača, koji nikad nisu na svom mjestu u formaciji neg se rastrče ko rakova deca po terenu. A striček Barić veli da je sve u redu. Sve bi ja to poslal u krasan kurac, i pozval dečke iz malih klubova, koji nisu zvijezde, koji, možda, nisu ni neki igrači, ali kojima je san obleći kockastu majicu i istrčat na teren, trčat i borit se dok ti slezena ne pukne. I dobit 5 komada od Francuza i Engleza, a vratit se doma uzdignutog čela, jel si dal od sebe najbolje kaj si imal. Za takvu repku bi vredilo potegnut, di god igrala. |
- 15:06 - Komentari (3) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
 Uglavnom pijani pogledi uokolo. WARNING!!! Na ovom blogu se dosta psuje pa kome smeta neka ne ulazi.  daywalker01@net.hr daywalker01@gmail.com ICQ: 173013619 BUDALA gledaj negdje iza tebe još uvijek nepomičan bez sumnje u ishod na istom mjestu tamo gdje si me ostavila stojim Mehmed Begić Akcija udruge "Darujmo osmijeh" - uključite se i vi
Tu rado svratim sa pivom i cigaretom u ruci
ElfBitch ;) Maslačak Plodovi zemlje Anderlog pis - crt - karanje od branka SadisticoShy Zrinsko pismo Ptica Trkachica oFF The RoaD HAL: UI Little buddha A, konjine... Tramtincica koji Akrap Annie de Meni (kaj je njoj u glavi?) Neobično stvorenje - Legolina Pjesnikinja Erocki poeta i proza(i)k Mukte Uzorak Šampona Žemski blogerski Šekspir (fonetski) Nenya Nježna duša Čudan tip, jebeno piše Malena, slatka, blesava Plavusha Song of the month: Beautiful reward - Bruce Springsteen Well I sought gold and diamond rings My own drug to ease the pain that living brings Walked from the mountain to the valley floor Searching for my beautiful reward Searching for my beautiful reward From a house on a hill a sacred light shines I walk through these rooms but none of them are mine Down empty hallways I went from door to door Searching for my beautiful reward Searching for my beautiful reward Well your hair shone in the sun I was so high I was the lucky one Then I came crashing down like a drunk on a barroom floor Searching for my beautiful reward Searching for my beautiful reward Tonight I can feel the cold wind at my back I'm flyin' high over gray fields my feathers long and black Down along the river's silent edge I soar Searching for my beautiful reward Searching for my beautiful reward |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||